društvo
vijest

Tri problema s lijevom kritikom ljevice u pandemiji

Foto: AFP / Denis Lovrović

Posljednjih se mjeseci među dijelovima europske ljevice, pogotovo na onom krilu koje medijski reflektira o toj ljevici, počela pojavljivati određena doza straha. U nekim slučajevima taj se strah plasira kao usputna opaska o kojoj vrijedi razmisliti, a u nekima kao plod fundamentalne kritike. Strah se tiče propuštene prilike ili, preciznije, “prepuštanja” (ekstremnoj) desnici predvodničke uloge u prosvjedima protiv upravljanja pandemijom. Ljevica je, narativ glasi, stala uz vlast i podržava epidemiološke mjere, uz sitne korekcije, dok je desnica navodno artikulirala bijes onih koji su takvim, često nekonzistentnim i navodno pristranim mjerama najviše pogođeni. Ukratko, desnica si je priskrbila mandat na zastupanje Slobode, dok ljevica šutke promatra uvođenje sve veće kontrole nad građanima.

Naravno da je kritika ponašanja službene i neslužbene ljevice opravdana i nužna, pa tako i u pandemijskim vremenima. Međutim, ovaj njen soj koji prevladava u posljednje vrijeme pati od nekoliko krajnje upitnih pretpostavki. Za potrebe ovog skicoznog osvrta malo podrobnije ćemo ispitati tri takve pretpostavke. Prva spada u političku ontologiju. Dakle, kritika uloge ljevice u pandemijskom periodu pretpostavlja da političko polje funkcionira tako da u svakom trenutku postoje prazne ladice koje označavaju neku apstraktnu kategoriju, kao što je na primjer “sloboda”, i onda pravo na zastupanje te kategorije ili vrijednosti stekne ona politička opcija koja ju prva artikulira u specifičnim okolnostima. Tko prvi njegova “sloboda”. Ta pretpostavka pati od barem dvije poteškoće. Društveno-politički život ne funkcionira kao utrka za punjenjem unaprijed zadanih praznih kategorija već kao, između ostalog, borba za stvaranje i definiranje tih kategorija. Druga se tiče prihvaćanja parlamentarne neumitnosti po kojoj oporba mora biti protiv svega što čini vlast. Ta je neumitnost možda i donekle održiva u “normalnim” okolnostima, premda je i tada prije dio političkog folklora, ali u pandemijskom periodu u kojem vlast na vlada “sama”, već i nužno oslonjena na upute znanstvene zajednice, oponiranje zbog oponiranja samog nije nužno konstruktivna opcija.

Ta nas poteškoća dovodi do druge pretpostavke, a ona se tiče prihvatljivih oblika političke mobilizacije. Naime, po ovim kritikama ljevica je morala iskoristiti priliku i “povesti” prosvjede prije desnice te tako osnažiti svoju poziciju i legitimaciju. Ta pretpostavka počiva na krajnje sumnjivoj relativizaciji prosvjednog sadržaja i zahtjeva. Ljevica bi, dakle, trebala slušati famozno “bilo naroda” i podređivati svoje poteze čitanju tog bila. Radi se o neodrživoj poziciji iz dva razloga. Prvi je taj da ljevica, za razliku od desnice, nema tu “privilegiju” nonšalantnog tretmana političko-ideološkog sadržaja iza kojeg stoji: od sumanutih teorija zavjera do redovitih proturječja. Drugi se razlog tiče nepostojanja društveno pouzdanih lijevih institucija koje bi to bilo oblikovale dugotrajnijim slušanjem frustracija tog naroda. Naime, da su sindikati i partije djelotvorniji, netko tko je dobio otkaz zbog pandemije ili ga frustrira kombinacija mjera i lošeg životnog standarda, ne bi došao na antivakserski prosvjed po ispušni ventil, već bi u sindikatu dobio podršku i drukčiju interpretaciju pandemijskih zbivanja koja bi mu zbog te podrške bila uvjerljivija.

Treća se pretpostavka tiče prešućivanja rasta kontrole nad stanovništvom putem epidemioloških mjera. Konkretnije, putem uvođenjem COVID potvrda. Kritičari smatraju da se tako otvara prostor za povećanje biološke i političke kontrole nad našim životima i da se slaganjem s uvođenjem potvrda zapravo prepuštamo distopijskoj budućnosti. Ova pretpostavka nosi u sebi dva problema. Prvi se tiče konkretnog prijelaza s COVID potvrda na neki opasniji oblik kontrole. Nitko nije objasnio kako bi to točno izgledalo i zašto bi bilo tako neumoljivo. Zašto se ne bi moglo spriječiti ako postoji opasnost? Zašto bi posrijedi bio fatalni kontinuitet? Drugi se problem tiče navodnog tehnološkog noviteta koji potvrde donose sa sobom i omogućuju lakše praćenje i kontrolu. Kao da vlasti u kombinaciji s Big Tech kompanijama nemaju na raspolaganju dovoljno alata da nas prate i kontroliraju.

Na kraju, da ne bi bilo zabune: kritika upravljanja pandemijom je nužna, ali kritika koja se zasniva na pokušaju sustizanja desnice nije vrijedna lijevog predznaka.