Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je, ako je suditi po reakcijama, ovaj put prevršio svaku mjeru. Više ga ne može pravdati ni esdepeovska pješadija na društvenim mrežama čiji se politički horizont zasniva na prokazivanju HDZ-ove korupcije. Kao što već svi znate, Milanović se prihvatio uloge sudskog vještaka za genocid i agenta osiguravajućeg društva za ubojstvo djevojčice. Kritike tih ogavnih poteza ne treba ponavljati, sve je već rečeno. Osvrnimo se kratko na političko-psihološku raspravu koja prati predsjednikove eskapade već mjesecima. Svjedočimo li selidbom na Pantovčak autentičnom Milanoviću sa svim njegovim problemima ili je posrijedi politička taktika kojom si nastoji priskrbiti još pet godina prisutnosti novinarskih mikrofona pred licem?
Rasprave o osobnoj autentičnosti uvijek su skliske, ali ne može se sporiti da Milanović cilja na imidž autentičnosti, govora bez skrupula i stega: bilo “političke korektnosti” bilo zdravog razuma, ovisno o perspektivi. Međutim, ne možemo daleko stići ako sve karte bacimo na procjenu autentičnosti Milanovićevih političkih pozicija i individualnog karaktera. Bez obzira na to odnosi li prevagu kalkulacija ili spontani izljevi, njegove se intervencije u raspravama ne mogu sagledati i dešifrirati bez uzimanja u obzir trenutne političke konstelacije u zemlji. Pritom mislim na onu parlamentarnu sa svim mogućim prirepcima. Naime, Milanović je itekako “proizvod” te konstelacije, neovisno o razini njegova svjesnog sudjelovanja u eksploataciji te konstelacije koje je zasigurno prisutno.
A ta konstelacija izgleda ovako. Andrej Plenković uspijeva ostati na vlasti usprkos bulumenti korumpiranih i krajnje nesposobnih ministara. Uspijeva zato što desnica izgleda kako izgleda: dovoljno luda i opasna da Plenković izgleda kao dar s neba i dovoljno luda i nesposobna da ga ne može ugroziti. Konkretnije, ne može Stožer biti nekonzistentan koliko oni u kritici mogu biti besmisleni. Nadalje, Plenkoviću mir na vlasti osigurava i ljevica. SDP je i dalje zarobljen internim problemima smisla vlastitog postojanja, a Možemo! van pokoje parlamentarne replike ni ne pokušava dobaciti van zagrebačkih problema. Dakle, Plenković s jedne strane ima bizarnu i opasnu nakupinu demagoga i šovinista koja ga čini ultimativnim manjim zlom, a s druge one (SDP) koji nisu sigurni je li im on zapravo idealni šef ili one (Možemo!) koji još ne znaju što bi s politikom na nacionalnoj razini.
I tu se otvara prostor za Milanovića, s obje strane. Osnovni legitimitet za sve izjave, pa tako i one koje se ne tiču izravnog obračuna s Vladom, daje mu stupanj korumpiranosti HDZ-a i ministara. Uvijek se može i uvijek se poziva na to. Što se tiče lijeve strane, Milanović naprosto ispunjava prazninu bez obzira na sadržaj izgovorenog. Na poziciju je došao kao kandidat ljevice i ostaje na njoj kao razredni bully: u SDP-u ga se boje, a u Možemo! smatraju da ga je bolje zaobilaziti – osim kad prevrši svaku mjeru. Što se tiče desne strane, Milanović preuzima sadržaj jer smatra da ga može bolje artikulirati od njih. On neće poput Domovinskog pokreta ostati na razini domoljubne zajapurenosti niti će poput Mosta posegnuti za pokrićem akademske blaziranosti. On će u svojevrsnom anti-woke pristupu “prokazati” navodnu histeriju stalno zabrinutih koji nam ne daju da “normalno” živimo: “dobili su lovu, što još treba?”, “pa dobro, nije baš sve genocid” i slično. On za razliku od ustaške desnice neće negirati “sporne” činjenice, već će nam poručiti da je društvo navodno umorno od “eksploatacije” tih činjenica i da oni koji to čine zapravo žive od toga. U tome se sastoji trik njegova djelovanja: uvijek može osporiti optužbe za revizionizam, a može se predstaviti kao borac protiv onih koji navodno profitiraju na prošlosti.
Najnovija poskliznuća u slučajevima Zec i Srebrenica pokazuju da nije baš lako balansirati na toj poziciji i da kad-tad padneš u naručje ekstremnoj desnici. A ukupna Milanovićeva uloga u hrvatskoj politici otkad je na mjestu predsjednika nam govori da su ti izbori samo izbori za proširenje reacha i ništa drugo.