Trenutni sukobi u glavnoj opozicijskoj stranci u Albaniji, potaknuti američkom intervencijom, prijete stvaranjem ekstremno desne stranke koja bi mogla eksploatirati učinke pandemije i katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji. Ključna figura je Sali Berisha, bivši predsjednik i bivši premijer, koji u svojim istupima kombinira lažni anti-imperijalizam i teorije zavjere.
Otprilike tri tjedna nakon što je Socijalistička partija pobijedila na parlamentarnim izborima u Albaniji treći put za redom, 17. svibnja državni tajnik SAD-a Anthony Blinken objavio je na Twitteru svoju odluku da Salija Berishu – bivšeg predsjednika, bivšeg premijera i povijesnog vođu Demokratske stranke do 2013., jednog od glavnih moćnika suvremene Albanije – proglasi personom non gratom. Prema Blinkenu, Berisha je u svojstvu premijera Albanije “bio umiješan u koruptivne radnje kao što su pronevjera javnih sredstava i miješanje u javne procese, uključujući korištenje pozicije moći za vlastitu dobrobit i bogaćenje svojih političkih saveznika i članova svoje obitelji na račun povjerenja albanske javnosti u vladine institucije i javne dužnosnike.”
Ove vijesti predstavljale su coup de grace za Demokratsku stranku, dezorijentiranu trećim porazom za redom i prigovorima o namještanju glasačkih listića. Blinkenova odluka smatrala se otvorenim znakom podrške SAD-a vladi Edija Rame, posebno glede reforme pravosuđa koju sponzoriraju američka vlada i institucije EU, čiji je službeni cilj čišćenje pravosuđa od korumpiranih sudaca kao prvi korak u borbi protiv korupcije u najvišim redovima vlasti. Učinak potonjeg do sada je bio skroman, a vlada ga je koristila kao ideološko oruđe za legitimiziranje svoje neoliberalne agende financijske potpore ekonomskim oligarsima putem javno-privatnih partnerstava (službena stopa profita nekih od tih korporacija doseže 70%), smanjenja poreza i komodifikacije socijalnih usluga.
Demokratska stranka je uspješno zaobilazila to pitanje do početka rujna , tvrdeći da je riječ o sporu između Salija Berishe i američke vlade. No tijekom ljeta, američki veleposlanik u Tirani i drugi visoki dužnosnici američkog State Departmenta (Ministarstva vanjskih poslova) posjećivali su sadašnjeg čelnika Demokratske stranke Lulzima Bashu kako bi ga ucijenili da se riješi Salija Berishe. Konačno, 9. rujna Lulzim Basha je popustio i izbacio Salija Berishu iz redova parlamentarne skupine Demokratske stranke. Uslijedio je metež u redovima Demokratske stranke, čije posljedica tek treba procijeniti.
Prkos patrijarha
Sali Berisha bio je osnivač Demokratske stranke 1990. i vođa onoga što bi se moglo zvati albanskim izlazom iz birokratskog socijalizma. Iako je do 1990. bio odani član vladajuće “komunističke” Stranke rada Albanije, Berisha je brzo postao antikomunistički vođa i smatralo ga se patrijarhom političke desnice. Tijekom svoja dva mandata – predsjedničkog od 1992. do 1997. i premijerskog od 2005. do 2013. – istaknuo se kao tvrdi zagovornik neoliberalnih reformi ekonomije, kao autoritarni vladar, ali također i karizmatičan vođa sposoban zadobiti podršku ljudi koji su migrirali prema periferiji većih gradova i vlasnika manjih poduzeća. Imao je gotovo apsolutnu moć u Demokratskoj stranci i svi su znali da je 2013. osobno postavio Lulzima Bashu za novog predsjednika stranke koji će pratiti njegove upute iza kulise.
Osjećajući se izdano ne samo od Lulzima Mashe, nego i od vlade SAD-a kojoj je vjerno služio od početka svoje političke karijere, Sali Berisha začeo je pokret u redovima svoje stranke kako bi porazio Bashu i povratio formalnu kontrolu nad strankom. Posljednjih mjeseci održao je desetke sastanaka s članovima i simpatizerima stranke, a 11. decembra će okupiti stranački kongres kako bi ponovno postao službeni vođa Demokratske stranke, u otvorenom prkosu prema nalogu američkih dužnosnika da se povuče iz politike i suoči s optužbama za korupciju.
U svojoj tekućoj kampanji Sali Berisha koristi neke anti-imperijalističke klišeje, pozivajući na nacionalni suverenitet. S obzirom na to da je cijelu dosadašnju političku karijeru izgradio kao sretno podređeni partner svake američke administracije, kao i na to da je pro-amerikanizam još uvijek ideološki dosta popularan u Albaniji, odlučio je ne napadati američku politiku općenito, već tvrditi da su aktualnu američku vladu preuzele vanzemaljske i perverzne sile, poput Georgea Sorosa. U očajničkom pokušaju da se poveže s trumpističkim tendencijama u američkoj politici, Berisha ponavlja neke od trumpističkih slogana tijekom svoje kampanje. Koristi teorije zavjere, napada ono što naziva anti-obiteljskom agendom – što ustvari znači da se protivi pravima LGBT osoba i žena – i predstavlja se kao nacionalistički vođa koji je žrtvovan jer se protivio ideji SAD-a o etničkoj podjeli Kosova (činjenica da je ova politika smišljena tijekom Trumpovog predsjedanja njegovim pristašama ne zvuči kontradiktorno, dok god postoji dobra teorija zavjere u pozadini). Još važnije, njegovi brojni pomoćnici zvuče još radikalnije, napadajući ono što nazivaju “vladom ambasadora” i zagovarajući stvarnu neovisnost Albanije od neprikladnih utjecaja stranih sila. Ne iznenađuje da Berishina kampanja nailazi na podršku antivakserskog pokreta i drugih skupina ekstremne desnice, iako su oni i dalje na marginama njegove kampanje.
Turobna stvarnost i naznake nade
Ono što je danas politička borba Berishe da povrati moć nad Demokratskom strankom, u bliskoj budućnosti moglo bi se pretvoriti u važnu reakcionarnu političku snagu koja će imati utjecaj na važne dijelove albanskog društva, umorne od učinaka pandemije i ekonomske situacije koja se kreće između loše i gore. Tako bi radikalno desna stranka mogla postati glavnom suprotstavljenom snagom vladavini Edija Rame, koji će dobiti jaču podršku sa Zapada za svoju neoliberalnu agendu.
Ovaj politički proces moglo bi potaknuti rastuće nezadovoljstvo velikih dijelova stanovništva, čije se ponašanje kreće između političke apatije, masovne emigracije i iznenadnih izljeva bijesa (posebno nakon strašnih zločina, poput onoga što se dogodilo nakon ubojstva osmogodišnjeg dječaka, kada je velik broj ljudi zagovarao ponovno uvođenje smrtne kazne). Tendencija emigraciji sve je veća, posebno među mladima – studentima i mladim radnicima. Brojni doktori i medicinske sestre odlaze u Njemačku. Prema službenim podacima, između 2011. i 2019. godine 360.000 ljudi, ili 13% stanovništva, napustilo je Albaniju. Prema anketi iz 2019., 285.000 mladih osoba planira napustiti Albaniju kada im se za to ukaže prilika. Ovaj kontinuirani odljev ljudi obeshrabruje emancipatorni politički otpor, dok u nekim dijelovima stanovnioštva diže reakcionarne valove tjeskobe.
Ovaj kontinuirani protok ljudi osujećuje emancipatorski politički otpor, dok u nekim dijelovima stanovništva diže reakcionarne valove tjeskobe. Na primjer, neki desničari vjeruju da postoji elitna zavjera sa ciljem depopulacije Albanije od etničkih Albanaca kako bi ih zamijenili strancima koji dolaze iz Afganistana, Sirije ili Afrike.
Glavni uzrok ovog ogromnog emigracijskog vala je trenutni ekonomski sistem koji se temelji na izvlačenju prirodnih resursa, korumpiranoj suradnji političkog establišmenta s ekonomskim oligarsima, i na modelu razvoja koji obeshrabruje produktivne industrije, i uglavnom se oslanja na špekulacije nekretninama, trgovinu i usluge niske razine. Mladi ljudi bez završenog fakulteta suočeni su s izborom između rada za mizernu plaću u tekstilnoj industriji i napornih, nekvalificiranih poslova, dok je jedini posao koji većina fakultetski obrazovanih može pronaći onaj u call centrima. S druge strane ogromni profiti iz organiziranog kriminala (posebno trgovine drogom), kada se ne koriste za financiranje izbornih kampanja, potiču rastući balon na tržištu nekretnina. Parkovi i javni prostori se otimaju i komodificiraju kako bi se gradile ogromne stambene zgrade i trgovački centri, posebno u Tirani, a većina toga stoji neprodana. Postoje snažne indikacije za vjerovanje da se te zgrade koriste za pranje novca i špekulacije nekretninama zbog kojih njihove cijene nezaustavljivo rastu – zadnjih godina cijena stanova u centru Tirane porasla je za 10-15% – i premašuju kupovnu moć srednje klase (o radničkoj klasi da i ne govorimo).
Iako se cjelokupna političko-ekonomska situacija može činiti turobna, postoje neke naznake nade. Na primjer, rastuća emigracija radne snage u sektoru proizvodnje oslabila je poziciju poslodavaca (vlasnika poduzeća). Relativni deficit radne snage potaknuo je one radnike koji su ostali da traže veće plaće i osnažio njihovu poziciju spram poslodavaca. Poslodavci u proizvodnji su tražili od vlade da ubrza migraciju stranih radnika u Albaniju, posebno iz Bangladeša. No unatoč znakovima rastuće migracije prema Albaniji, gotovo svi migranti smatraju Albaniju usputnom stanicom prema Zapadnoj Europi; što ne iznenađuje s obzirom na činjenicu da su radni uvjeti u Albaniji među najlošijima u Europi (od država Balkana, samo Kosovo ima nižu minimalnu plaću od Albanije). S druge strane, nakon godinu i pol izbivanja s nastave zbog pandemije, studenti su se u oktobru vratili na fakultete u Tirani i drugim većim gradovima. Iako dosad nije bilo nekih većih prosvjeda, postoje znakovi stvaranja pokreta na kampusima. Studenti su među najvećim žrtvama ekonomskih učinaka pandemije, posebice rastućih stanarina i cijena hrane, dok školarine i dalje ostaju veliki problem. U nadolazećim mjesecima, samo bi spoj radničkih borbi u tvornicama i studentskih prosvjeda mogao pokazati izlaz iz Scile političke apatije i Haribde reakcionarnih prevrata.