Pitanje priuštivog stanovanja predstavlja jedan od središnjih društvenih i političkih problema još od samih začetaka kapitalizma. Na primjer, dodatnu motivaciju u prelasku na fosilnu energiju, kako u svojoj seminalnoj studiji objašnjava Andreas Malm, kapitalistima je u Velikoj Britaniji toga doba činilo i stambeno pitanje. Naime, bilo je izrazito skupo graditi radnička nasilja u blizini u rijeka gdje su se nalazile tvornice pogonjene na vodu. Pogodnije im je i jeftinije bilo “dovesti” tvornicu u grad gdje su radnici ionako živjeli, a to su im mobilna fosilna goriva omogućila. Naravno, činjenica micanja stanovanja iz rashoda kapitalista nije rješavala stambeno pitanje sama po sebi.
Kroz povijest kapitalizma pojavljivala su se razna rješenja i priuštivost stanovanja ponajviše je ovisila o političkom omjeru snaga u pojedinim povijesnim epizodima. U povijesnoj epizodi u kojoj trenutno živimo, a za čiji početak možemo odrediti financijsku krizu iz 2008. godine, neposredno izazvanu upravo hipotekarnim kreditima, problem priuštivog stanovanja pojavio se kao centralno političko pitanje diljem svijeta. Cijene nekretnina i rente su snažno skočile i predstavljaju sve veće financijsko opterećenje radnom narodu. Konkretno, dodatno ga osiromašuju. Naravno, pojavljuju se i političke reakcije na ove procese, a zasigurno najpoznatija je uspjeli berlinski referendum o nacionalizaciji dijela stambenog fonda. No, što stoji iza rasta cijena?
Nedavno objavljena studija McKinsey Global Institutea, predstavljena na stranicama Financial Timesa, u priličnoj mjeri razotkriva “pozadinske procesa”. Istraživanje je naslovljeno “The rise and rise of the global balance sheet: How productively are we using our wealth?” i bavilo se bilancama kućanstava, vlada, banaka i ne-financijskih kompanija u deset zemlja koje čini oko 60% svjetskog BDP-a: Australiji, Kini, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Meksiku, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama. Uglavnom, zaključak je da bogatstvo ne koristimo produktivno. Naime, dvije trećine neto vrijednosti u bilancama drži se u nekretninama i zemlji. Usprkos svoj priči o digitalizaciji, blockchainu, kriptovalutama i čudima suvremenog svijeta, novac ipak u najvećoj mjeri ide u najstariju klasu imovine.
Autori McKinseyeve studije kao glavni razlog vide niske kamatne stope posljednjih godina. Naime, pojavila se velike količine jeftinog novca posljednjih godina kojima su centralne banke nastojale sanirati posljedice financijske krize i potaknuti ekonomiju. Međutim, do poticaja ekonomije nije došlo, ili barem nije došlo na priželjkivanoj razini. Ta su sredstva mahom otišla u različite klase imovine, a dominantno u nekretnine. Ukratko, živimo u periodu u kojem se zaustavio sinkronizirani rast neto vrijednosti, tj. bogatstva i BDP-a, karakterističan za većinu povijesnih epizoda, uz odstupanja u pojedinim zemljama. U proteklom desetljeću bogatstvo raste brže od BDP-a i tu treba tražiti razloge pojave različitih oblika političkog bijesa sa svih dijelova spektra.
Ukratko, financijske institucije i korporacije odbijaju investirati u takozvane produktivne sfere ekonomije i radije sredstva ulažu u nekretnine čime one postaju sve skuplje i sve slabije dostupne. Kao što se kaže u samoj studiji, brojne svjetske korporacije doslovno leže na “viškovima” novca, ali se ne odlučuju za investicije. Pravo je pitanje, a koje se eksplicitno u studiji ne postavlja: zašto nema prilika za profitabilna ulaganja? Znatan broj lijevo orijentiranih ekonomista upućuje na jednu od osnovnih kontradikcija kapitalizma i tvrdi da je došlo do prekomjernog rasta industrijskih kapaciteta, tj. do prekomjerne proizvodnje i da naprosto nema prostora za nova profitabilna ulaganja kakvim se investitori nadaju. Drugim riječima, njima nije racionalno ulagati u proizvodnju.
Međutim, ne mora značiti da je ono što je njima racionalno racionalno i društvu kao cjelini. Ako živimo u ekonomskom sustavu koji se zasniva na investicijama s profitnim motivom i ako trenutne okolnosti “ne dopuštaju” poželjne društvene posljedice poput priuštivog stanovanja, onda moramo razmisliti o sustavu koji će se brinuti o društvenim potrebama bez pomoći profitno orijentiranih investicija. Naravno, taj zadatak je užasno zahtjevan, ali ako ne možemo realizirati osnovne društvene potrebe zbog kontradikcija kapitalizma, onda je problem u kapitalizmu, a ne u nečem drugom.