društvo
Hrvatska
tema

Nema aspirina za izbjeglice

foto: Pixabay (ilustracija)

Azilanti i osobe pod supsidijarnom zaštitom u Hrvatskoj mogu se smatrati pobjednicima na lutriji s obzirom na ekstremno nizak postotak odobrenih zahtjeva za međunarodnom zaštitom (ove godine 2%). No, dovoljna je jedna hunjavica da bi se suočili s inercijom i banalnim birokratskim preprekama zbog kojih im je pristup zdravstvenoj skrbi otežan. Piše Lada Weygand.

U Hrvatskoj je od 2006. godine do danas odobreno ukupno 844 zahtjeva za azil te 148 zahtjeva za supsidijarnu zaštitu, odnosno radi se o 992 osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita u smislu Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. U periodu od 1. siječnja do 30. rujna 2021. godine, Hrvatska je zaprimila ukupno 1.858 zahtjeva za međunarodnom zaštitom, a u istom periodu ih je odobrila “vrtoglavih” 42, odnosno 2,26%. Jednom kada im se odobri neki oblik međunarodne zaštite, toj šačici ljudi teoretski su garantirana mnoga prava koja uživaju i hrvatski građani. Primjerice, zdravstvena zaštita osoba pod međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj regulirana je, između ostalog, Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj. U njemu je određeno da osobe pod međunarodnom zaštitom (i članovi njihove obitelji) pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju u istom opsegu kao i osigurana osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a troškovi zdravstvene zaštite isplaćuju se iz Državnog proračuna, odnosno preko Ministarstva zdravstva. U praksi se, međutim, pokazalo da je slovo zakona i dalje jedan par rukava, a da praktična izvedivost ovisi uvelike o administrativnoj domišljatosti onih koji te odredbe provode, odnosno mahom liječnika i drugih zdravstvenih radnika.

Osobe bez broja

Već u članku 21. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj primijetit ćemo da osoba pod međunarodnom zaštitom nije osigurana osoba, već je njeno pravo na zdravstvenu zaštitu izjednačeno opsegom onome koje ostvaruje osigurana osoba. Tu nailazimo na prvi administrativni problem – u silnom nastojanju da se zdravstveni sustav informatizira kako bi se povećala njegova efikasnost, nije ostavljen prostor za one koji nemaju broj osigurane osobe. Među njih, osim osoba pod međunarodnom zaštitom, spadaju i beskućnici. S obzirom na to da oni često nemaju regulirano prebivalište, nemaju niti osnovu za ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Dakle u slučaju kada, primjerice, osoba pod međunarodnom zaštitom koja već dvije godine stanuje u Zagrebu, ali još nije uspjela pronaći posao, dakle nezaposlena je kao i još 125.081 hrvatskih državljana, dođe u ordinaciju liječnika opće medicine i zatraži zdravstvenu pomoć, liječnici često ne znaju kako ih zavesti u sustav. Bez šifre osigurane osobe, nemaju kako naplatiti svoju uslugu HZZO-u. Naime, s obzirom na to da (za sada) ipak ne plaćamo liječnicima izravno u ordinaciji (iako i za to postoji iznimka za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje), liječnik nakon svakog obavljenog pregleda, izdanog recepta i sl., šalje račun HZZO-u. Međutim, bez broja osigurane osobe, mnogi su liječnici bili, ili i dalje jesu, uvjereni da neće moći poslati fakturu. Stoga se događa da ordinacije ne upisuju i ne primaju pacijente pod međunarodnom zaštitom zbog bojazni od administrativnih komplikacija i posljedičnog nepriznavanja fakture. Ovaj ekstremno banalan, ali bolno prisutan administrativni problem na više razina smanjuje dostupnost zdravstvene zaštite osobama pod međunarodnom zaštitom.

Zamislimo da smo bolesni, s temperaturom, dolazimo liječniku a ne znamo još dobro jezik, imamo papire s kojima se liječnici još nisu susreli i koje ne znaju kako obraditi (iskaznica koju izdaje MUP). U gotovo svakom aspektu tog posjeta potreban je dodatni napor pacijenta i liječnika kako bi pacijent uspio dobiti zdravstvenu zaštitu koja mu je potrebna. Pri samom pregledu, obje se strane obično moraju dodatno potruditi da bi se sporazumjele, kako bi liječnik postavio preciznu dijagnozu. Tu ponekad uskače volonter prevoditelj, ali nažalost ne postoji sustavna javna jezična podrška u takvim situacijama. Zatim, ako je pacijentu pod međunarodnom zaštitom potreban recept za lijek, potrebno ga je izdati na ispravan način da bi ljekarna taj recept prihvatila, u protivnom se može dogoditi da se od pacijenta zahtijeva da plati veći iznos za potreban lijek. Na sličan je način potrebno malo više fizičke papirologije kako bi se pacijenta pod međunarodnom zaštitom uputilo na specijalistički pregled.

Nepotrebne komplikacije

S druge strane, ti problemi imaju rješenje u praksi, a glavni je izazov u stvari širenje svijesti o tom rješenju i diseminacija informacija među liječnicima i zdravstvenim osobljem, ali i među samim osobama pod međunarodnom zaštitom. Kako bi se donekle doskočilo ovom problemu, prošle godine izdana je brošura Administrativni savjeti iz prakse za obradu pacijenata pod međunarodnom zaštitom“, na hrvatskom i engleskom jeziku. Temeljena je na uputama koje je sastavio dr. Abdulah Chouehne iz Ambulante za tražitelje međunarodne zaštite te na raznim dopisima koje je Ministarstvo zdravstva u različitim periodima slalo liječnicima1. U njoj se liječnicima daju praktični savjeti kako administrativno obraditi ovu vrstu pacijenata, a ono što se u tim uputama posebno ističe su razlike u načinu na koji je potrebno obraditi papirologiju za nezaposlene i zaposlene osobe pod međunarodnom zaštitom. Dok je kod potonjih stvar nešto jednostavnija jer obvezno zdravstveno osiguranje ostvaruju putem poslodavca (tzv. A kategorija osiguranja), a imaju i mogućnost ugovaranja dopunskog zdravstvenog osiguranja, kod nezaposlenih pacijenata pod međunarodnom zaštitom (kategorija osiguranja T) dodatni se rad svodi na to da recepte i uputnice nije moguće poslati elektronski na iduću instancu (ljekarnu ili specijalističku ustanovu) te ih je potrebno ispisivati, odnosno pacijent se mora osobno naručiti na specijalistički pregled. Također, dok se kod zaposlenih računi šalju HZZO-u na isti način kao i kod ostalih državljana RH, kod nezaposlenih je HZZO-u potrebno poslati nešto više dokumentacije vezane uz pacijenta. Još nešto što zbunjuje liječnike u praksi je činjenica da iako Ministarstvo zdravstva pokriva troškove liječenja osoba pod međunarodnom zaštitom te je na njih potrebno nasloviti račun, liječnici račune svejedno trebaju slati u HZZO.

Na kraju krajeva, cijela bi se procedura mogla pojednostaviti kad bi postojala volja da se pitanje zdravstvenog osiguranja osoba pod međunarodnom zaštitom regulira na način da ga je moguće koristiti i unutar elektroničkih sustava, umjesto da administrativni teret pada na pacijente, liječnike i administrativne djelatnike HZZO-a i Ministarstva zdravstva. U zemlji u kojoj se nerijetko govori o prevelikom priljevu izbjeglica i “opasnostima” koje s time dolaze, paradoksalno je da kada te izbjeglice postanu dijelom našeg društva, njihov maleni broj postaje razlogom za inerciju u rješavanju ovakvih pitanja. Naposlijetku, radi se o jednom od osnovnih prava, pravu na zdravlje i zdravstvenu zaštitu, koje ne bi smjelo biti dovedeno u pitanje niti bi njegovo ostvarivanje trebalo biti otežano nepotrebnim administrativnim preprekama.

  1. Uputa o obradi računa za pružene zdravstvene usluge strancima kojima se sredstva za zdravstvenu zaštitu osiguravaju u Državnom proračunu od 12. kolovoza 2019 []