“Najkonkurentnija zemlja na Balkanu”, Makedonija, dovršava set reformi kojima se dalje produbljuju socijalne nejednakosti. Novi zakoni koji se donose posljednjih mjeseci u više su navrata na ulice izvodili sve veće skupine prosvjednika. Povećanje nameta na ugovore o honorarima po kojima radi sve veći broj radnika doprinosi egzistencijalnom ugrožavanju ionako siromašnih makedonskih građana.
Nakon tri masovna studentska prosvjeda u kratkom vremenu, u pretposljednjem tjednu 2014. godine, u Skopju se održao i prosvjed protiv novih zakonskih mjera kojima se uvodi plaćanje dodatnih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje na svaki dohodak ostvaren preko ugovora (honorari) koji premašuje minimalnu plaću u zemlji (156 eura).
Posljednjih mjeseci prošle godine politička situacija u Makedoniji bila je usijana. U nedostatku prave političke rasprave u parlamentu, politika se u nekoliko navrata preselila na ulice. Vlast je te posljednje mjesece iskoristila za donošenje velikog broja važnih zakonskih promjena koji su bili predloženi i usvojeni po hitnom postupku, pri čemu o nekima nije bilo nikakve javne rasprave. Oni zakoni o kojima je javnost bila obaviještena, usvojeni su uz potpuno ignoriranje kritika kako struke, tako i zainteresiranih grupa. Ovakav ignorantski stav Vlade i državnih institucija izazvao je nezadovoljstvo koje je u konačnici dovelo do izlaska ljudi na ulice.
Prosvjed su organizirale ljevičarske organizacije “Solidarnost” i “Lenka” te nekoliko sindikata (Neovisni sindikat novinara i medijskih radnika (SSNM), Konfederacija sindikata Makedonije (KSOM), Sindikat diplomatskih usluga (SMDS), Sindikat pravnika (UPOZ) i Neovisni sindikat kliničkih centara (SSKC)); a snažno su ga podržale mnoge nevladine organizacije, prevoditelji, umjetnici, istraživači, studenti i drugi koje ove zakonske promjene osobito pogađaju.
Dvostruki kriteriji: radnicima porez, povlaštenima izuzeće
Organizatori prosvjeda su zatražili sastanak s predstavnicima Ministarstva rada i socijalne politke kako bi obrazložili svoje zahtjeve i ukazali na negativne aspekte novih zakonskih promjena, ali bili su ignorirani i stoga su uzvratili prosvjedom. Održani prosvjed nije bio usmjeren protiv plaćanja dodatnih socijalnih doprinosa kao ideje, nego protiv predloženog modela koji je pun nedostataka i koji potiče daljnje osiromašenje radnika.
Usred sezone praznika, kada javnost najmanje pozorno prati razvoj političkih zbivanja, bez javne najave i po hitnom postupku, makedonski je parlament usvojio pet zakonodavnih promjena kojima se uvode dodatni obvezni doprinosi za socijalno osiguranje na svaki dohodak viši od minimalne plaće (156 eura) koji je zarađen i isplaćen putem autorskog ugovora, ili bilo kojeg drugog oblika ugovora koji podrazumijeva fizički ili intelektualni rad. Dodatno socijalno osiguranje (uz porez na prihod) plaćat će također radnici koji zarađuju dodatne prihode preko spomenutih ugovora, a koji su već trajno zaposleni i već preko zaposlenja socijalno osigurani.
Prvi službeni dokument koji je detaljnije razjasnio proceduru i opseg zakonodavnih promjena objavljen je na web stranici Mirovinskog i zdravstvenog fonda krajem listopada 2014. godine i on je između ostalog otkrio da se novouvedeni porez za socijalne doprinose neće primjenjivati na dodatne prihode koje ostvaruju izabrani predstavnici, članovi parlamenta, suci, sportaši i umirovljenici. Ovo skandalozno izuzeće od poreza koje su zakonodavci namijenili za dodatne prihode koje zarađuju povlašteni, izabrani i postavljeni dužnosnici te članovi parlamenta izazvalo je izrazito negativne reakcije u javnosti, pa je nakon nekog vremena službeni dokument nestao sa web stranice Mirovinskog i zdravstvenog fonda.
Zakon na snazi, uvjeti nepoznati
U međuvremenu, unatoč najavi vlade kako će svi osim umirovljenika biti obvezni platiti dodatne socijalne doprinose, do ovog trenutka javnosti nije dostupan nikakav službeni dokument koji bi objasnio detalje, proceduru i prava koja ovaj dodatni porez za socijalne doprinose propisuje za porezne obveznike.
Puno argumenata govori u prilog tvrdnji da nove zakonske promjene donose više negativnih nego pozitivnih posljedica po radnike u Makedoniji. Glavni vladin argument za nužnost poreza za dodatne socijalne doprinose jest da će se time pružiti socijalna sigurnost radnicima koji rade na ugovor u ilegalnom prikrivenom radnom odnosu. Poslodavci za ovu vrstu ugovora plaćaju samo porez na dohodak i tako štede na troškovima rada. No taj glavni argument je upitan, uzmemo li u obzir da postojeće radno pravo već sadrži potrebne mehanizme te da postoje nadležne institucije (Državni radni inspektorat) čiji je posao detektirati i sankcionirati ovu vrstu ilegalnog prikrivenog radnog odnosa. Radnike koji preko ugovora rade u prikrivenom radnom odnosu najčešće zapošljava medijski sektor, no ni državne institucije nisu nikakva iznimka.
Umjesto da inzistiraju na provedbi postojećeg zakona o radu i pružanju dodatne potpore postojećim nadležnim institucijama kako bi vršile svoju dužnost u potpunosti i zaštitile radnike sukladno zakonu, zakonodavac uvodi nove promjene kojima promiče daljnju prekarizaciju rada, legaliziraju dosadašnje rupe u zakonu kojima poslodavci zaobilaze radno pravo, potiču daljnje osiromašenje radnika koji rade na ugovor, olakšavaju otpuštanje i potiču sivu ekonomiju.
Ugovori snižavaju troškove poslodavaca
Naime, nove zakonske promjene promiču rad na ugovor i mogućnost da poslodavci unajmljuju radnike bez obveza i zaštite radničkih prava na koje bi ih obvezivali ugovori na neodređeno te jednostavno omogućavaju poslodavcima da plate manje ukupni trošak rada, izbjegavajući obvezno bolovanje, godišnje zdravstvene preglede, rodiljni dopust, plaćeni godišnji odmor, otpremninu itd. Ova nova zakonska mogućnost može imati negativne posljedice kako po radnike koji trenutno imaju ugovor na neodređeno (jer ih mogu zamijeniti ili čak ponovno uposliti da rade preko nekog lošijeg ugovora), tako i po buduće tražitelje posla, jer im se time smanjuje mogućnost da dobiju stalno zaposlenje i ugovor na neodređeno te tako koriste zaštitu koju im pruža radno pravo.
Dodatno plaćanje za socijalne doprinose također se može negativno odraziti na neto prihod radnika koji rade na ugovor. U stalnoj potrazi za smanjivanjem troškova rada i maksimiziranjem profita, manje je vjerojatno da će poslodavci povećati svoje troškove kako bi isplatili dodatne poreze za socijalne doprinose radnika, što praktično znači da će novi porez za socijalne doprinose rezultirati smanjenjem već niskih nadnica radnika koji rade preko ugovora. U slučajevima u kojima su dodatni troškovi za socijalne doprinose teret koji poslodavci ne mogu podnijeti, oni će otpustiti radnike na ugovor (takvi su se slučajevi već događali).
Radnici koji rade na ugovor nisu bogati, većina njih radi prekarno i sretni su ako im ostvareni mjesečni prihod može pokriti mjesečne izdatke za normalan život. Svi radnici koji rade na ugovor (od manualnih radnika, prevoditelja, umjernika, filmskih radnika, do istražitelja, novinara, itd.) suočit će se s dodatnim smanjenjem svojih prihoda. Za većinu njih, primjerice za manualne radnike i druge radnike koji po samoj naravi svog posla ovise o ugovorima na određeno vrijeme kao jedinim izvorom prihoda, 25% niži prihod značit će daljnje osiromašenje i još bespoštedniju borbu za pristojan životni standard. Znamo li da skoro 72% zaposlenih u zemlji zarađuje nadnicu koja je ispod mjesečnog prosjeka (345 eura), a da minimalna mjesečna košarica za kućanstvo iznosi 520 eura, više je nego jasno da svaki dodatni prihod ostvaren radom putem ugovora o honoraru znači više nego dobrodošlu mogućnost da si već zaposleni osiguraju pristojan životni standard.
Popunjavanje rupa regresivnim porezima
Premda predstavnici vlade tvrde da se zakonodavne promjene uvode u cilju poboljšanja ukupnog statusa i za dobrobit radnika koji rade na ugovor, primarna motivacija oporezivanja povezana je više s očajničkom potrebom za dodatnim financijskim sredstvima zbog neodrživih deficita državnog fonda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Financijski problemi Fonda znatno su pogoršani nakon 2009. godine, kada su porezne stope za socijalne doprinose smanjene, a troškovi Fonda nisu konsolidirani i nastavili su rasti.
Doprinosi za socijalno osiguranje trebaju biti plaćeni za svakog radnika kroz pravedno osmišljen porezni sustav. Postojeći porezni sustav u zemlji je regresivan (radnici s manjim prihodima plaćaju viši postotak svoje zarade za poreze), a nakon porezne reforme i ukidanja progresivnih poreznih stopa 2007. godine, nejednakosti u distribuciji prihoda značajno su se produbile omogućujući da, prema podacima iz 2010, 20% najbogatijih zarađuje 49% od ukupnog prihoda, dok najsiromašnijih 20% stanovništva zarađuje samo 4,9% od ukupnog prihoda. Novo nametnute promjene zakona ne ispravljaju postojeći već nepravedan porezni sustav, već naprotiv, nastavljaju s lošim poreznim rješenjima koja još više opterećuju ionako niske prihode radnika.
S engleskog prevela Milena Ostojić