Popis stanovništva u Hrvatskoj se polako, nakon produženog roka, bliži kraju. Uvertiru u popis obilježio je prije svega straha desnice od “prevelikog” broja Srba, a sam početak negodovanje dijela popisanih oko, po njima, irelevantnih pitanja. U maniri svojevrsnog trailera konačnog rezultata, Državni zavod za statistiku (DZS) je nekidan objavio procjenu broja stanovnika u državi na kraju 2020. godine. A ona kaže da bi nas trebalo biti 237 tisuća manje nego po popisu iz 2011. godine. Dakle, jedva prebacujemo 4 milijuna stanovništva, a ne bi nikoga previše začudilo da rezultati popisa budu i porazniji.
Osim procijenjene ukupne brojke, DZS je objavio i procjene kretanja po županijama i najvećim gradovima. Što se tiče županija, “pozitivnu nulu” ili blagi rast bilježe samo Grad Zagreb te Istarska i Dubrovačko-neretvanska županija. Najveći pad stanovništva u relativnom smislu doživjele su, sasvim očekivano, “istočne” županije: od Virovitičko-podravske do Vukovarsko-srijemske. Njima se, također očekivano, pridružila i Ličko-senjska županija. Dakle, rezultati itekako odgovaraju svemu onome što smo vidjeli i čuli u proteklih desetak godina, pogotovo nakon ulaska u Europsku uniju i otvaranja tržišta rada u zemljama članicama. Što se tiče pak gradova, rezultati prate one županijske, uz jedan zanimljiv trend.
Od 30 najvećih gradova tek je njih osam zabilježilo procijenjeni rast stanovništva. Dok Zagreb, Dubrovnik, Zadar i Čakovec imaju svoje razloge, manje ili više specifične, preostala četiri – Solin, Kaštela, Samobor i Sveta Nedelja – daju se svesti pod isti razlog. Sva četiri grada nalaze se neposredno uz velika gradska središta, Zagreb i Split. Poslovi i javna infrastruktura od škola do bolnica dostupni su stanovnicima tih gradova kao da žive u Zagrebu i Splitu, ali ne moraju plaćati visoke cijene najma ili kvadrata stanova. Ljudi su naprosto racionalno odlučili da im je značajno povoljnije živjeti doslovno u predgrađima bez da išta gube od kvalitete života koju veliki grad nosi sa sobom. Također, pored cijene stanova, važan faktor su i manja davanja, poput prireza.
A kad smo kod prireza, valja istaknuti i najpromašeniju reakciju na objavljene procjene Državnog statističog zavoda. Kao i mnogo puta do sada, reakcijom se proslavio Davor Nađi, saborski zastupnik Fokusa, bivši dogradonačelnik Svete Nedelje, neuspješni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika i omiljeni političar portala Index. Riječ je, dakle, o klasičnom libertarijancu koji svijet vidi kroz optiku odnosa države i tržište pri čemu je i više nego jasno tko je bad guy, a tko good guy. Taj svoj pristup uglavnom zasniva na uspješnoj priči Svete Nedelje koja je procvat doživjela bez ikakvih prireza i ostalih sumnjivih davanja. Ono što u toj priči uporno prešućuje jest da je gotovo sva javna infrastruktura na koju se stanovnici Svete Nedelje oslanjaju za normalan život ona koju financiraju građani Zagreba, između ostalog, i famoznim prirezom.
No, vratimo se na reakciju. Na svom Twitter profilu, u nadi da će još jednom slikovito objasniti razliku između manjka i viška države, Nađi je usporedio procijenjene rezultate DZS-a za Vukovar i Svetu Nedelju. I slavodobitno ustvrdio da Vukovar bilježi pad stanovništva od gotovo 20% unatoč snažnim državnim ulaganjima, dok Sveta Nedelja bilježi blagi rast upravo zato što država ništa nije uložila. Već smo ustvrdili tko i kako ulaže u Svetu Nedelju, a što se tiče Vukovara, stvar očito nije u tome da ljudi iseljavaju jer je država “previše” uložila. Možda bi ih iselilo i više da država nije ulagala u infrastrukturu. Možda bi ih iselilo manje da država nije ulagala u političku muzealizaciju grada. Možda privatnicima nije bilo profitabilno ulagati, a bankama kreditirati projekte unatoč tome što je država uložila u infrastrukturu. Previše je tu upitnika koji libertarijance u prireznim oazama ne zanimaju dok su god te oaze naslonjene uz javnu infrastrukturu velikih gradova. I dok im broj stanovnika rasta zbog iracionalnog tržišta nekretnina u tim gradovima.