Zbog preniskih plaća i rasta cijena energije diljem Europe gotovo tri milijuna ljudi u Europi si ne može priuštiti grijanje u svojem domu unatoč tome što su zaposleni, pokazuje analiza Europske konfederacije sindikata. Radi se o 15% europskih radnika čije su plaće nedostatne za grijanje u zimskim mjesecima, a udio takvih radnika u posljednjih deset godina u 10 država članica se povećao. S obzirom na skok cijena električne energije diljem Europe, radnicima prijeti još veći pad u energetsko siromaštvo. U prosjek od 15% na razini EU uključene su neke države članice u kojima si grijanje ne može priuštiti daleko veći udio radnika: Cipar (45,6%), Bugarska (42,8%), Litva (34,5%), Portugal (30,6%), Grčka (28,7%) i Italija (26,1%). U usporedbi sa 2009. godinom, u deset država članica povećao se udio siromašnih radnika koji si ne mogu priuštiti grijanje. Na prvom mjestu je Hrvatska (porast za 16,5 postotnih bodova), a slijede Cipar (+10 postotnih bodova), Litva (+7,9), Slovačka (+7,8), Španjolska (+6) i Italija (+5,2).
Nemogućnost grijanja u zimskim mjesecima jedna je od devet stavki koje definiraju materijalnu deprivaciju, kao i nemogućnost odlaska na tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta o kojoj smo nedavno pisali. U oba slučaja, uzrok je u porastu udjela siromašnih radnika u EU i činjenici da je minimalna plaća, ako i postoji, u brojnim državama članicama toliko niska da ne izvlači radnike iz siromaštva. Sindikati pozivaju Europski parlament da zaštiti radnike od energetskog siromaštva uvođenjem “praga pristojnosti” u nacrt direktive o minimalnim plaćama koji bi osigurao da zakonom propisane minimalne plaće jamče pristojan životni standard. Konkretno, sindikati se zalažu za to da minimalna plaća ne može iznositi manje od 60% medijanske (srednje) plaće, tj. 50% prosječne plaće u pojedinoj državi. Trenutno 20 država članica EU ima zakonom propisane minimalne plaće ispod ove razine, a trenutni nacrt direktive o minimalnim plaćama to ne bi promijenio. Zamjenica tajnika Europske konfederacije sindikata Esther Lynch izjavila je: “U Europi milijuni loše plaćenih radnika moraju birati između toga hoće li grijati svoje domove ili prehraniti svoju obitelj ili platiti stanarinu, unatoč tome što rade puno radno vrijeme. To je neprihvatljivo i podriva poantu postojanja minimalne plaće. Vrijeme je da se Europa pobrine da minimalna plaća znači da se nitko više ne mora brinuti ako uključi grijanje, i da poradimo na tome da povećamo stope kolektivnog pregovaranja kako bi se postigle pravedne plaće.“
Osim što rastu cijene energenata, i radnici u Europi su sve siromašniji: između 2010. i 2019. godine u 16 članica EU porastao je udio siromašnih radnika za 12 postotnih bodova, a prema posljednjim podacima otprilike svaki deseti radnik u Europi živi ispod linije siromaštva, odnosno ima prihod niži od 60% medijanskog prihoda. Mladi radnici, migrantski radnici i zaposleni putem privremenih ugovora o radu su najviše pogođeni rizikom od siromaštva, iako se siromaštvo povećalo u svim kategorijama zaposlenih, uključujući i one zaposlene na puno radno vrijeme i putem trajnih ugovora o radu.
Jedan od ključnih faktora koji utječu na iznos minimalne plaće je razina kolektivnog pregovaranja: podaci pokazuju je iznos (minimalne) plaće u Europi usko povezan s time jesu li radnici pokriveni kolektivnim ugovorom. U devet od deset država EU s najnižom prosječnom plaćom i minimalnom plaćom (Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska, Slovačka, Češka, Hrvatska, Estonija) 7% do 30% radnika prima plaću određenu kolektivnim pregovaranjem. S druge strane, u sedam od deset država EU s najvišim plaćama (Danska, Irska, Švedska, Luksemburg, Belgija, Finska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Austrija) više od 70% radnika prima plaću dogovorenu kolektivnim pregovorima. Zbog toga se europski sindikati u borbi protiv svih oblika siromaštva zalažu za širenje kolektivnog pregovaranja o plaćama, kao i na širenje prava na minimalnu plaću na sezonske radnike/ice, radnice u kućanstvima, mlade radnike/ice, i sve druge kategorije radnika koji u mnogim državama EU nemaju pravo na minimalnu plaću.