Ove se godine obilježava okrugla godišnjica raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: i to prilično šutke. Uz pokoju iznimku, mahom su izostale rekapitulacije perioda, nova čitanja ili osvježivanja interpretacija samog raspada. Tome su definitivno pridonijela i pandemijska vremena. I dalje živimo u svojevrsnom izvanrednom stanju koje apsorbira većinu kapaciteta društvene refleksije. Drugi razlog izostanka obljetničarskog entuzijazma bilo koje vrste, barem u Hrvatskoj, mogao bi se pripisati tome da s Jugoslavijom ionako živimo svaki dan. Ona je nulta točka većine političkih akcija i interpretacija.
Svako ekonomsko zaostajanje tumači se kao učinak socijalističkog samoupravljanja; svakoj korupciji u korijenu leži politička kultura socijalističke birokracije; svakoj društvenoj patologiji otac i majka je famozni socijalistički mentalitet. Slični rudimentarni argumentacijski refleksi prisutni su i kod onih kojima druga Jugoslavija predstavlja visoki politički i ekonomski domet kojim mjere rezultate država nasljednica. Njihove labave i neodržive teorije i predodžbe Jugoslavije i života u Jugoslaviji često služe desničarima svih profila – od liberala do ustaša – kao ključni resurs za uvjerljivost vlastitih interpretacija.
Međutim, nezadovoljstvo pristupom i jedne i druge strane ne implicira poželjnost uravnotežene, trezvene i umjerene perspektive koja će prokazati argumentacijske probleme jednih i drugih i donijeti ideološki i politički “neopterećene” sudove. Takvo što nije samo metodološka fikcija već i politička. Naime, politička pitanja oko kojih se oblikovala bivša Jugoslavija nisu nestala već samo neki drugi odgovori uživaju prevlast. Tematskim blokom koji je pred vama nastojat ćemo osporiti prevlast tih odgovora tako da ne štedimo ni odgovore koje je nudila Jugoslavija.