Prema rasprostranjenom i široko prihvaćenom stavu, Hrvatska je i dalje talac “socijalističkog mentaliteta” koji ju koči u ekonomskom napretku i davno obećanom dostizanju najrazvijenijih europskih država. Ali što ako perspektivu moramo obrnuti i razloge ekonomskog zaostajanja potražiti u “kapitalističkom mentalitetu” koji je diktirao ekonomske odluke u jugoslavenskom periodu? Obrnutu perspektivu je izložio i razložio Krešimir Zovak.
Ni trideset godina nije bilo dovoljno da bi najotrcaniji kliše o uzrocima svih naših nedaća – onaj o negativnom nasljeđu socijalizma – ispao iz javne upotrebe. Nije bitno radi li se o sporoj i neučinkovitoj javnoj upravi, manjku poduzetničkog duha očitovanog u iracionalnom i zlobnom bacanju klipova pod noge svakome tko se nađe na putu poslovnog uspjeha ili višku korupcije i oslanjanju na političke veze kako bi se zadovoljile materijalne potrebe, sve to nekako proizlazi iz famoznog “socijalističkog mentaliteta”. U beskrajnom nizu primjera, jedan od posljednjih predstavlja osvrt Slavenke Drakulić na muke s kampanjom cijepljenja u Hrvatskoj (i ostatku postsocijalističke Europe). Tako uzrok relativno masovnog odbijanja cijepljenja u Istočnoj Europi leži u “sjećanj[u] na život u socijalizmu, odnosno u totalitarnom režimu”, ilitiga u “nepovjerenj[u] u državu koja i dalje ne postoji zato da čovjeku olakša život, nego da suzi njegovu slobodu izbora”.
No povijest socijalističke Jugoslavije, odnosno primjene njezina heretičnog socioekonomskog modela upućuje na nešto drugačije zaključke: nije sveprisutna, “totalitarna” država stvorila zazor kod građana svojim kontroliranjem svega i svakoga, već svojim postupnim povlačenjem iz različitih sfera života i odustajanjem od brige za materijalne potrebe mnogih koji su u njoj živjeli, osobito u vrijeme kada se nagrizena krizom i beskrajnim bolnim reformama bližila svome raspadu.
S obzirom na navodno duboku ukorijenjenost obrazaca mišljenja i ponašanja stečenih u socijalizmu pod čizmom “totalitarne” države i njihovu suštinsku neusklađenost s potrebama razvoja i napretka u 21. stoljeću, nije zgorega podsjetiti na činjenicu da “blokovi” kapitalističkih i socijalističkih zemalja nikada nisu egzistirali kao dva potpuno odvojena univerzuma. “Paternalistička” socijalna država postojala je i diljem “slobodnog svijeta”, a taj je svijet u mnogim pogledima, bilo da se radi o vlasničkoj strukturi ekonomije ili radničkim pravima, bio znatno više “socijalistički” nego što je to slučaj u ovom stoljeću. Isto tako bi se moglo tvrditi da je Jugoslavija bila znatno više “kapitalistička” nego što se to danas obično misli. Time ne želimo sugerirati pristanak uz interpretacije prisutne na radikalnoj ljevici u kojima se jugoslavenske komuniste “optužuje” za restauraciju kapitalizma ubrzo nakon prekida veza sa Sovjetskim Savezom 1948., već relativizirati predodžbu o jugoslavenskom socijalizmu kao sistemu čiji su principi funkcioniranja toliko nespojivi s logikom tržišne ekonomije, da posljedice toga osjećamo do danas.
Jugoslavenski “tržišni” socijalizam
Fundamentalna ekonomska logika koja je stajala iza samoupravljanja još od njegova uvođenja 1950. bila je izrazito produktivistička, usmjerena na efikasnost i maksimalno reduciranje svih troškova koji nisu izravno doprinosili tom cilju. Od samog početka, sistem radničkog samoupravljanja vođen je idejom da su izravni ekonomski poticaji, a ne administrativna kontrola, najbolji oblik motivacije. Oni koji posluju uspješno trebaju samostalno raspolagati plodovima svoga rada, dok manje uspješni samoupravljači sami trebaju snositi posljedice svojih loših odluka. Kvalificirani radnici izabrani u radničke savjete trebali su pomagati upravi u racionalizaciji poslovanja, rezanju troškova rada i osiguravanju radničkog pristanka na davanje prioriteta uravnoteženju budžeta, čak i onda kada je to značilo manje plaće i/ili otpuštanja radnika. Svrha budžetske autonomije poduzeća – tog centralnog stupa jugoslavenskog modela – bila je čvrsto vezivanje povećanja dobiti uz rezanje troškova proizvodnje. Prihodi radnika mogli su rasti isključivo proporcionalno realnom povećanju produktivnosti, odnosno morali su biti u korelaciji s individualnim doprinosom radnika. Donošenje odluka trebalo je spustiti na što je moguće nižu razinu, a svako uplitanje “odozgo” s ciljem redistribucije bogatstva je iz perspektive samoupravne ideologije bilo automatski suspektno.
Ostavljajući po strani rasprave o tome je li sintagma “tržišni socijalizam” najprikladniji opis jugoslavenskog ekonomskog sistema, ovdje ćemo se zadovoljiti konstatacijom da je model radničkog samoupravljanja na jugoslavenski način uključivao brojne – s vremenom sve brojnije – tržišne elemente. Razmontiranje sustava centralnog planiranja započelo je praktički odmah nakon inauguracije radničkog samoupravljanja 1950. godine kada je logika decentraliziranog odlučivanja predstavljena kao poželjna alternativa onome što se obično nazivalo (i napadalo) kao etatizam. Takvo je odlučivanje značilo da je svatko dužan pobrinuti se za sebe, pa su i principi (tržišnog) natjecanja postupno potiskivali (socijalističku) solidarnost. Kompetitivnost i uvjerenje prema kojemu pravo na raspolaganje novcem imaju oni koji su ga zaradili – bilo da se radi o poduzeću, općini ili republici – postupno su pojačavali nejednakosti i vukli zemlju ka dezintegraciji.
Decentralizirano odlučivanje i kontinuirano rezanje budžeta onim institucijama koje su trebale osiguravati balansiran razvoj zemlje u cjelini, praćeno je i lokalizacijom socijalnih usluga. Čak i ostvarivanje elementarnih socijalnih prava poput zdravstvene zaštite, krova nad glavom, obrazovanja ili naknada za nezaposlene uvelike su ovisili o produktivnosti ekonomije na lokalnoj razini, što je u kontekstu velikih (i rastućih) regionalnih nejednakosti za mnoge značilo nemogućnost ostvarivanja tih prava.
Specifičan jugoslavenski pristup socijalnoj politici generalno i osobito problemu nezaposlenosti, u kombinaciji s produktivističkim imperativom rezultirao je ograničenim dosezima i politika rodne ravnopravnosti koje su nakon 1945. godine implementirale sve europske socijalističke zemlje. Tradicionalističke predrasude o navodno manjoj produktivnosti žena i želja da se izbjegne isplaćivanje plaća ženama na rodiljnom dopustu, rezultirali su time da su (muški) upravljački kadrovi u poduzećima postavljali različite formalne i neformalne prepreke uključivanju žena u svijet rada, pa je po stopi zaposlenosti žena Jugoslavija (s izuzetkom Slovenije) bila bliže južnoeuropskim zemljama nego li drugim socijalističkim zemljama. Svi valovi ekonomske liberalizacije još od početka 1950-ih godina bili su praćeni masovnim otpuštanjem žena, a ponekad ih se s tržišta rada isključivalo i tako što su poduzeća kao uvjet za zapošljavanje postavljala odsluženi vojni rok.
Ni sigurnost posla u jugoslavenskom slučaju nije značila to da su svi trebali imati zajamčeno zaposlenje u svakom trenutku, kao što je to bio slučaj u zemljama istočnog bloka. Pravo na rad značilo je tek pravo na zagarantiranu minimalnu plaću kao i pravo na sudjelovanje u odlučivanju o upotrebi plodova svoga rada za one koji već imaju posao u javnom sektoru (što je praktički obuhvaćalo svu privredu osim obrta i poljoprivrede). A prilike za pronalaskom takvog posla s godinama su se sužavale pa je tako ogroman broj ljudi ostao izvan njega, što je značilo ne samo egzistencijalnu neizvjesnost, već i isključenost iz uživanja punih građanskih i političkih prava koja su bila vezana za pripadnost samoupravnim kolektivima. U najslabije razvijenom dijelu zemlje, na Kosovu, tek je 20-ak posto ljudi u 1980-ima imalo posao u javnom sektoru, a s njime i sva navedena prava.
Čak i često isticanje uloge MMF-a u liberalnim ekonomskim reformama i osobito jugoslavenskoj politici štednje 1980-ih godina, ponekad zamagljuje činjenicu da je dominantna struja unutar partijskog rukovodstva sama favorizirala takvu politiku. Kako je rekla Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća od 1982. do 1986., odnosno vlade koja je započela eru bolnih rezova, u razgovoru s predsjednikom MMF-a Jacquesom de Larosierom: “Vi nama u neku ruku i pomažete. Jer veliki otpor postoji prema tržišnoj ekonomiji. A vi od nas tražite da to napravimo za šest mjeseci, a nama bi za to trebalo šest godina”.
Nadalje, za zemlju kojom je navodno dominirao kruti egalitarizam kojeg se nikako ne uspijevamo riješiti, iznenađujuća je drastična materijalna i simbolička devalvacija manualnog rada koja je bila vidljiva već u 1970-im godinama. U tom desetljeću, usprkos kontinuirano rastućoj nezaposlenosti, nije bilo neobično da radna mjesta u proizvodnji ostaju nepopunjena. Nekvalificirani i polukvalificirani radnici nisu se mogli nadati ničem više od sitnih povećanja plaće koje su teško pratile rastuću inflaciju. Dok su u drugim socijalističkim zemljama mnoge kategorije manualnih radnika trajno zadržale izniman simbolički ugled praćen materijalnim beneficijama, u Jugoslaviji se masovno bježalo od tog tipa rada. Tako je Stipe Šuvar početkom 1980-ih govorio o “hiperprodukciji ‘neproduktivne’ inteligencije” i o tome kako će svi radije izabrati makar i loš uredski posao nego li raditi u tvornici. Miljama je to daleko od statusa koji su različite kategorije manualnih radnika uživale u drugim socijalističkim zemljama, poput, primjerice poljskih rudara koji su svoj relativno povlašteni status zadržali još dugo godina nakon početka tranzicije.
Kontinuiteti i diskontinuiteti
Od svih socijalistički zemalja, Jugoslavija se najranije upustila u reforme s ciljem integracije u svjetsko tržište i kao svoj prioritet postavila jačanje izvoza u razvijene zemlje ili na tzv. konvertibilno tržište. Za tu je politiku često plaćana visoka cijena u vidu socijalnih posljedica kao što su nezaposlenost i nejednakost, a zemlja je puno prije svoga raspada prestala ličiti na bilo kakav egalitarni raj (ili pakao). Uostalom, ključne odluke koje su dovele do kraja samoupravljanja i socijalizma donijeli su jugoslavenski komunisti – socijalistički mentalitet je bio toliko “snažan” da je čak i partija čija je povijesna misija bila prevazilaženje kapitalizma i uspostava socijalističkog društva na kraju odustala od socijalizma. Iz tog razloga bi se tezu o socijalističkim kontinuitetima koji nas sputavaju do današnjeg dana vjerojatno moglo razmotriti i iz nešto drugačije perspektive.
Ako postoji nešto što bismo s punim pravom mogli opisati kao snažan kontinuitet naslijeđen iz socijalističkog razdoblja, onda je to sada već više od pola stoljeća nesalomiva iluzija da će nas snažnija integracija u globalnu podjelu rada koju diktiraju bogate zapadne zemlje automatski dovesti do razvoja i prosperiteta. Kada su sredinom 1960-ih godina jugoslavenske firme prvi puta izložene snažnom pritisku inozemne konkurencije s ciljem povećanja njihove produktivnosti – kako je proricala mudrost liberalnih reformatora – posljedica je bila ta da je do kraja toga desetljeća već oko milijun Jugoslavena bilo na “privremenom” radu u zemljama poput Njemačke, Austrije itd. Vjera u to kako će pristupanje Hrvatske Europskoj uniji značiti golemi priljev stranih investicija i razvoj kakav smo mogli imati još odavno da nije bilo te nesretne Jugoslavije, pokazala se podjednako naivna jer je konačan rezultat sličan kao i pola stoljeća ranije.
Dakako tu je i kontinuitet socijalnih nejednakosti i neujednačene modernizacije koji je ostavio trajne posljedice na političku i socijalnu geografiju Hrvatske. Radi se o vjerojatno najznačajnijoj negativnoj ostavštini jugoslavenskog socijalizma. No uzrok je upravo suprotan onome što svjedoči današnja konvencionalna mudrost: nije “socijalistički mentalitet” zakočio razvoj pojedinih dijelova zemlje u proteklih trideset godina, već je tržišna logika jugoslavenskog reformskog socijalizma osudila pojedine prostore na trajnu nerazvijenost. Utoliko je uvijek potrebno iznova kritizirati jugoslavenski socijalizam jer nije bio dovoljno – socijalistički.