Gotovo da nema izvještaja o sastanku ministara financija zemalja članica G7 održanog ovog vikenda u Londonu koji ne sadrži epitet – povijesni. A tim se epitetom krsti postignuti načelni sporazum o globalnoj poreznoj koordinaciji. Dva ključna elementa sporazuma su minimalni porez od 15% na korporativnu dobit i oporezivanje određenog dijela profita najvećih kompanija u zemljama u kojima je i generiran. Kao što su istaknuli ministri u naknadnim izjavama, riječ je tek o prvom koraku, ali koraku koji u međunarodnoj suradnji nije zabilježen desetljećima.
Drugi korak bi se trebao dogoditi za mjesec dana na sastanku zemalja članica G20 u Veneciji na kojem bi se trebalo nagovoriti preostalih 13 zemalja na pristanak na uvjete sporazuma. Ako se ta prepreka savlada, na jesen slijedi pokušaj dogovora na razini od 139 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Dakle, predstoji još puno uvjeravanja, kompromisa, prijetnji i ostalih standardnih oblika komunikacije u diplomaciji. Bez obzira na to što smo tek u inicijalnoj fazi i što je realizacija dogovora još neizvjesna, konsenzualna ocjena povijesne važnosti sporazuma ipak nije pretjerana. Dovoljno je samo gestu u smjeru međunarodne porezne koordinacije usporediti s ideološkom klimom posljednjih desetljeća. Privlačenje investitora nižim porezima i famozna utrka prema dnu bili su godinama jedina igra u gradu koja se smatrala “prirodnom” konkurencijom među državama.
Prije nego se vratimo ideološkim reperkusijama i političkim rezonima postignutog sporazuma, osvrnimo se malo na njegov sadržaj. Spomenuti minimalni porez na dobit od 15% ne znači da svaka država mora uvesti toliku stopu porezu ako joj je dosad bila niža. Na primjer, ako neka multinacionalna kompanija sa sjedištem u Francuskoj svoje prihode knjiži u Irskoj kroz jednu od tvrtki kćeri tamo će platiti 5% poreza na dobit, a Francuska će imati pravo naplatiti ostatak do porezne stope od 15%. Na taj se način destimulira prebacivanje knjiženja prihoda u porezne oaze ili EU zemlje s niskim poreznim stopama poput Irske. Za razliku od knjiženja prihoda, sjedišta kompanija je pravno puno zahtjevnije prebaciti u druge zemlje i promjena “nacionalnosti” iziskuje komplicirane operacije poput kupovine firme ili nekog vida spajanja. Tehničke detalje treba precizirati, ali ne postoje nepremostive prepreke za realizaciju minimalnog poreza na dobit i njegovo učinkovito ubiranje.
Drugi važan element jest alokacija oporezivanja profita najvećih kompanija po zemljama u kojima je generiran. Na primjer, ako neka multinacionalna kompanija ostvari toliko i toliko profita u Hrvatskoj, dio poreza na tu dobit će završiti i u hrvatskom proračunu. Ovaj element zahtijeva nešto kompliciraniju dodatnu razradu. Tek treba precizirati što čini najveću kompaniju koja spada pod ovu vrstu oporezivanja i nakon kolike profitne margine se porez aktivira. Također, podrazumijeva i visoku razinu transparentnosti informacija o poslovanju kompanija od zemlje do zemlje. Donedavno su te informacije bile poslovna tajna, ali uslijed pritisaka i novih regulacija već sad se raspolaže s dovoljnom količinom znanja za uvođenje takvog tipa oporezivanja. No, potreban je daljnji koordinacijski i forenzički rad u tom smjeru.
U interpretacijama postignutog dogovora se ova dva elementa tretiraju kao ustupci. Porez od 15% se smatra ustupkom europskih zemalja članica G7 Sjedinjenim Američkim Državama, a alokacija poreza sukladno lokaciji generiranja prihoda američkim ustupkom Europi. Drugim riječima, europske zemlje su odustale od digitalnog poreza na američke Big tech kompanije, a zauzvrat dobile poreznu alokaciju. Što se tiče pak unutarnje američke perspektive, potez je u skladu s infrastrukturnim i drugim investicijama na koje se odlučio Joe Biden. Putem ovih poreznih prihoda bi se te investicije i dijelom financirale. Europskim pak državama, pored nekih konkretnih koristi u vrijeme pandemijskih deficita, ulazak u dogovor predstavlja i jasno svrstavanje uz SAD nakon nevolja u periodu Donalda Trumpu, ali i “inspiraciju” za neke slične koordinacijske poteze na EU razini. Pogotovo u predstojećem post-Merkel periodu.
Ideološke reperkusije su jasne: neoliberalna alergija na poreze kao takve više naprosto nije nulta politička razina. Neki elementi ekonomskog i političkog upravljanja opet postaju legitimni. Iz toga ne slijedi nužno poboljšanje životnog standarda za većinu stanovništva, ali mehanizmi koji mogu poslužiti za taj cilj više nisu diskreditirani kao takvi. Razmišljanje u smjeru koordinacije umjesto konkurencije ne predstavlja prvi korak u napuštanju kapitalizma, ni blizu. Riječ je samo o tome da su prošla ekonomska kriza, političke turbulencije i pandemijski rizici osvijestili političke elite koje shvaćaju da su određeni vidovi koordinacije, viših stopa poreza i javne potrošnje nužni elementi stabilizacije kapitalizma ili barem učinkovitog otpora Kini. Ideološka klima se definitivno mnijenja. U Hrvatskoj bi takav rasplet trebao odgovarati stranci Možemo koja izgleda najpripremljenija za promjene.