Jučerašnja novinska konferencija Domovinskog pokreta koja je trebala do kraja “raskrinkati” koruptivnu hobotnicu znanu kao platforma Možemo nehotično je poprimila obrise auto-ironijskog skeča. Pripomogli su i maturanti koji su je prekidali tako što su pjevali pjesmu “Sude mi” Miroslava Škore, ostavljajući pritom publiku u nedoumici: jesu li posrijedi svjesni provokatori, nesvjesni obožavatelji ili naprosto pijani maturanti? Osnovu cijelog skeča je činio “dokazni postupak”. Naime, “škoristi” su javnosti predstavili isprintane i inače javno dostupne financijske izvještaje raznih udruga koje djeluju, kako bi rekao Zlatko Hasanbegović, kao para-politički paravan za političko djelovanje.
Sam skeč koji ukazuje na nezakonitost printanjem zakonski obveznih i svima dostupnih financijskih izvještaja teško da ima za cilj ono što proklamira. Pored same težnje da manufaktura lažnih vijesti i manipulacija radi neprestano i zagađuje javni prostor, skeč je i dio kampanje koja nastoji “namignuti” određenom dijelu biračkog tijela. Pored takozvanih ideoloških prokazivanja koja nastoje Možemo raskrinkati kao ekstremnu ljevicu, a Tomislava Tomaševića kao komunista na biciklu, Domovinski pokret pokušava pridobiti i onaj dio birača koji nije baš sklon ustaškim teorijama zavjere. Oni ciljaju i na umjerene birače kojima politički prioritet predstavljaju javna potrošnja i famozno uhljebništvo.
Naime, organizatori kampanje Miroslava Škore su svjesni da im je domoljubna target grupa previše ograničena za relevantan rezultat u Zagrebu. I zato su upregnuli svoje “istraživačke novinare” kako bi iskopali dovoljno materijala za propagandnu koaliciju ustaške desnice i liberalnog centra. Postoji jedan ideološki element koji tu koaliciju čini mogućom, a to su javna potrošnja i uloga države u ekonomije. Liberalima je kritika javnog sektora, uhljebništva i “proračunskih sisa” dio ekonomske samorazumljivosti, dok je ustašama dovoljna poveznica s komunizmom da se alarmiraju. Osim ako novac ne ide njima, a oni na njega imaju “ne-ekonomsko” pravo jer je ovo hrvatska država.
Uglavnom, kampanja se posljednjih dana fokusirala na novce koje su udruge dobile iz proračuna, Možemo se preimenovalo u “Muzemo”, inzistira se na Škori kao figuri koja puni proračun dok ga Tomašević i kompanija prazne, čak se i zahtijeva tržišna meritokracija u sistematizaciji radnih mjesta u gradskoj upravi. Cilja se, dakle, na ideološke strahove publike odrasle na Indexovom lovu na vještice u javnom sektoru i materijalne strepnje obrtnika i sitnih poduzetnika koji bi se trebali bojati socijalističkih krvopija. Možda vam mi nismo difoltna politička opcija, ali sudbina nam je dodijelila ulogu posljednje crte obrane slobodnog tržišta. I nije sama oklada politički skroz luda, postoje brojni povijesni primjeri realizacija takvih koalicija. No, ovdje je promašen žanr.
Naime, širenjem target grupe Škorina kampanja se našla u nekovrsnom paradoksu: radikaliziraju poruku kako bi privukli umjerenije glasače. No, sami su si zacrtali putanju. Ne mogu sad samo tako napustiti žanr ustaško-tabloidne histerije kako bi se prikazali kao staloženi jamci neometanog odvijanja objektivne tržišne utakmice. I po pitanju sadržaja i po pitanju forme. Njihovi pokušaji raskrinkavanja su već toliko puta raskrinkani da i mejnstrim mediji pišući o temi raskrinkavanje stavljaju pod navodnike. S druge strane, stalna tabloidna zajapurenost u prezentaciji navodnih otkrića ne ulijeva umjerenim glasačima puno povjerenja. Valja istaknuti da se tu nije radilo o nekoj grešci koja se mogla izbjeći pametnijim kalkulacijama. Nisu imali prostora za to jer im ovi izbori prije svega predstavljaju priliku da se publici na desnici predstave kao autentičniji i efikasniji čuvari svetinja od HDZ-a i Mosta.
Što se pak tiče prigušene reakcije platforme Možemo na stalne napade, ona se čini taktički ispravnom i učinkovitom. Ali takva je samo u kampanji. Nakon preuzimanja vlasti Možemo će morati pronaći efikasnu metodu borbe s ideološkim bjesnilom na desnici. Jer će se tada ono preplitati s konkretnim materijalnim interesima.