U posljednje vrijeme pojam društvene otpornosti, preveden iz područja zaštite okoliša, postaje sve popularniji. Josip Brković piše o različitim korištenjima tog pojma u društvenim znanostima i u dnevnopolitičkom diskursu u kojemu se njegovo značenje često usmjerava na individualnu razinu.
Sad već trajno stanje zatečenosti koje izaziva more informacija, saznanja i iskustava vezanih uz pandemiju koronavirusa stavlja nas na osobnoj razini u poziciju straha i nelagode te od nas zahtijeva neposrednu prilagodbu. Kako situacija postaje manje nepoznata, ona se s prvotnog stanja šoka i osjećaja neposredne opasnosti premješta prema pitanjima dugoročne prilagodbe i promjene. Na osobnoj razini to obično znači tumačenje situacije unutar vlastitih granica otpornosti u odnosu na novu situaciju, a sličan pristup kroz koncept otpornosti koristi se već duže vrijeme u istraživanjima u područjima (političke) ekologije te u nešto novije vrijeme i u društvenim znanostima. Nedavno je objavljeno nekoliko znanstvenih radova u časopisu Sociologija i prostor koji su nastali u okviru projekta “Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije” koji se oslanja na koncept društvene otpornosti preveden iz područja zaštite okoliša u područje društva. Jasan je trend korištenja ekoloških teorija u društvenim znanostima, a poglavito u istraživanjima pandemijskih posljedica, jer klimatske promjene jedan su od glavnih uzročnika prelijevanja novih zaraznih bolesti sa životinja na čovjeka. O tome je na Biltenu već bilo riječi.
Što je to društvena otpornost?
Svjetski institut za resurse (WRI) definira otpornost kao “kapacitet sustava da tolerira šokove i smetnje te se oporavi” ali i kako to ovisi o sposobnosti ljudi “da se prilagode promjenjivim uvjetima kroz učenje, planiranje i reorganizaciju”. Osnovna ideja iza koncepta društvene otpornosti odnosi se na aktivnu međuovisnost između društvenih i ekoloških sustava. U veoma pojednostavljenom shvaćanju, to se odnosi na ovisnost društvenog sustava o jednom ili više (prirodnih) resursa. Tako će primjerice otpornost hrvatske ekonomije/društva biti manja što je veća ovisnost o resursu poput obalnog područja koje se iskorištava u turističke svrhe. Druga ideja iza koncepta odnosi se na otpornost društvenih institucija poput struktura koje provode vladavinu prava, ali i kulturnog konteksta i društvenih normi. Spomenuto istraživanje definira društvenu otpornost kao kapacitete ljudskih zajednica da izdrže izvanjski uzrokovane šokove koji potresaju njihovu društvenu infrastrukturu te da se od njih uspješno oporave. Projekt istražuje tri široko postavljene odrednice društvene otpornosti: (1) društvene odnose i mreže, (2) znanje, narative i medijske okvire, i (3) društveni metabolizam i institucijske kapacitete. Tako postavljeno istraživanje ima za svoj fokus proučavanje perioda COVID-19 krize u Hrvatskoj i osvjetljavanje povezanih društvenih obilježja koja postaju vidljiva u kriznim periodima. U okviru projekta objavljeno je nekoliko istraživanja od kojih je jedno primjerice vezano uz antimaskerske stavove dok drugo analizira razlike u iskustvu zaposlenosti i povezanim rizicima tijekom prvog vala pandemije. Sklop društvenih pravila, resursa i odnosa moći temeljni su fokusi analize ovog istraživanja otpornosti hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije.
Otpornost kao politika
Sam pojam otpornosti moguće je i kritički razmatrati kada govorimo o pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovdje je riječ o praktičnoj, dnevnopolitičkoj upotrebi otpornosti u svrhe održavanja odnosa moći u društvu. Prije svega to se odnosi na društvenu otpornost koja je usmjerena na samoodržanje i oporavak, a tek potom na održivost u širim globalnim kontekstima. Drugim riječima, otpornost sustava ujedno može biti i kočnica pozitivne promjene. U periodu prvog vala COVID-19 krize u mejnstrim diskursu nakratko su se pojavile ideje o odmaku od neoliberalnog kapitalizma prema održivim varijantama. Međutim, sustav se na globalnoj razini pokazao uspješnim u nošenju s krizom (otpornim?) u smislu vlastite reprodukcije, ali na ogromnu štetu milijuna ljudi za koje nema razumijevanja ni u mirnodopskim uvjetima. Godinu dana kasnije moguće je reći kako je kapitalizam napravio potrebne korekcije i nastavio po starom kao da se ništa izvanredno ne događa.
Diskurs otpornosti prema trenutnoj krizi u Hrvatskoj je često aktivno usmjeravan na individualnu razinu, pa je tako neumorno odašiljana poruka o osobnoj odgovornosti za zarazu sebe i/ili bliskih ljudi. Osim što ovakvo komuniciranje za posljedicu ima niska očekivanja od društvenog sustava pomoći, upravljanje krizom uistinu se spušta na individualnu razinu. Otpornost sustava time je prevedena u individualnu pripremljenost, sposobnost donošenja informiranih individualnih odluka, te zauzimanja osobnih uloga i odgovornosti. Drugim riječima, ovakav potez uklapa se u neoliberalni pristup upravljanju općenito. Neoliberalni pristup upravljanju sustavima počiva na slobodnom pojedincu koji je aktivan i odgovoran, te umjesto oslanjanja na državu ima zadaću prilagoditi se onome što ne može mijenjati. Ovakav pristup zastupa prihvaćanje i osobnu prilagodbu ne samo kriznom stanju već i postojećim hijerarhijama moći. One na ovaj način svoje upravljanje provode iz daljine, bez dodatnog truda uloženog u izgradnju i održavanje kolektivnih društvenih institucija poput primjerice funkcionalnog zdravstvenog sustava.
Otpornost kao zamjena za održivi razvoj?
Prema nekim istraživačicama, pojam otpornosti u političkom smislu zamijenio je istrošenu sintagmu održivog razvoja i postao slabo definirani apstraktni pojam pod kojim je moguće provoditi drastično različite politike upravljanja. Otpornost je tako postala dodirna točka između znanstvenog interesa i opravdanja za političko djelovanje – između ostalog, koristi se u posljednje dvije Strategije UN-a koje se odnose na upravljanje katastrofama. Suvremena društva više su no ikad usmjerena na iskustvo življenja u svijetu gdje se katastrofe doživljavaju neminovnima. Klimatske promjene i rapidna urbanizacija pridonose pojavama novih epidemija i drugih katastrofa. Pandemija koronavirusa nam je pokazala kako uistinu živimo u stalnom riziku od izvanjski uzrokovanih šokova. Diskurs otpornosti kroz stalno pripremanje na urušavanje društvene organizacije može označavati prihvaćanje takvih rizika bez zadiranja u principe organizacije društva koja je katastrofi prethodila. Da bi izbjegao pražnjenje svojih aktivističkih kapaciteta, koncept otpornosti mora se fokusirati na odnose moći i ograničenja sustava koja uzrokuju katastrofe.
Sociološka istraživanja otpornosti stoga su važan faktor u oblikovanju značenja tog koncepta u javnom prostoru. Važno je otpornost usidriti u društvenom prostoru i izbjeći korištenje ovog pojma u svrhe privatizacije rizika. Dijeljenjem pojedinih ljudi na otporne i neotporne doima se kako je društvena nejednakost prirodna, a podložnost rizicima samo nekih neizbježna. Privatizacija rizika umanjuje važnost kolektivnog djelovanja i javnih intervencija u doba krize – ona umanjuje važnu civilizacijsku tekovinu socijalne države – kolektivno nošenje s rizicima u kojima postoji stvarna društvena odgovornost za najranjivije.