U novom broju časopisa Sociologija i prostor objavljeno je više znanstvenih radova koji su nastali u sklopu projekta “Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije”. Među njima je i rad sociologa Branka Ančića i Dražena Cepića “Tko su antimaskeri u Hrvatskoj? Prilog istraživanju antimaskerske reakcije tijekom pandemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj”. Rad se bavi fenomenom “antimaskerstva”, koji se unatoč nazivu ne odnosi samo na čin nenošenja zaštitnih maski, već na određene stavove i percepcije vezane uz pandemiju. Pritom je važno naglasiti da samo protivljenje epidemiološkim mjerama za suzbijanje širenja virusa nije bilo dovoljan uvjet da bi se ispitanike proglasilo antimaskerima, već je uz to nužan i element teorije zavjere, odnosno izražena sumnja u opasnost virusa.
Iako se zbog prosvjeda protiv epidemioloških mjera, poput onih u sklopu “Festivala slobode”, raširenost takvih stavova među populacijom može činiti većom, istraživanje je pokazalo da je u Hrvatskoj tek 13 posto antimaskera, od kojih samo 2,7 posto misli da korona virus ni ne postoji. Tih 13 posto ljudi, kojima je u istraživanju pripada etiketa antimaskera, vjeruje da je korona virus daleko manje opasan nego što to znanstvenici tvrde, kao i da su epidemiološke mjere za borbu s pandemijom pretjerane. Rezultati pokazuju da je “antimaskera” nešto više među muškarcima, među osobama mlađe životne dobi (najviše među onima između 30 i 39 godina) te među onima koji žive u kućanstvima u kojima ne žive osobe starije od 65 godina.
Istraživači su ispitali razlike u stavovima i prema statusu na tržištu rada, a jedan od zanimljivijih podataka istraživanja je onaj da je osoba sklonih antimaskerskim stavovima gotovo dvostruko više među zaposlenicima privatnog sektora (22,2 posto) nego među zaposlenicima javnog sektora (12,2 posto). Protivljenje epidemiološkim mjerama je očekivano među poduzetnicima i zaposlenicima privatnog sektora kojima je onemogućeno poslovanje zbog zatvaranja određenih sektora ekonomije, ali ovaj podatak potencijalno ukazuje na to da je ogorčenost epidemiološkim mjerama među zaposlenicima privatnog sektora sa sobom dovela i drugi element antimaskerstva – sumnju u opasnost samog virusa. Na sličnu tendenciju upućuju i podaci da je antimaskera više među onima kojima su se prihodi smanjili zbog pandemije, kao i da ih je dvostruko više među onima koji su izgubili posao zbog pandemije nego među onima koji nisu. Na tom tragu je i podatak da je udio antimaskera nešto viši među osobama koje sudjeluju na tržištu rada (kod zaposlenih oko 18 posto, kod nezaposlenih oko 20 posto), dok je njihov udio u općoj populaciji oko 13%. Drugim riječima, vjerojatno je da negativna događanja na tržištu rada izazvana pandemijom (gubitak posla, smanjenje prihoda, povećana neizvjesnost) posreduju sklonost antimaskerskim stavovima kod osoba koje sudjeluju na tržištu rada.
Iako su navedeni rezultati indikativni za određene faktore koji posreduju sklonost teorijama zavjere, možda je najzanimljiviji dio rada u teorijskom dijelu koji prethodi samim rezultatima anketnog istraživanja, a tiče se društvenih a ne individualnih uzroka sklonosti teorijama zavjere u doba pandemija. Kako u teorijskom dijelu rada autori objašnjavanju, postojanje teorija zavjere u kontekstu pandemija nije novost – takvi narativi zabilježeni su, na primjer, i vezano za virus HIV-a i epidemiju virusa zike. Pandemije iz više razloga predstavljaju savršenu podlogu za razvoj takvih teorija: prvo, njihovo razumijevanje često zahtijeva stručno znanje i kompleksna objašnjenja. Neznanstvena objašnjenja koja na pojednostavljen i pogrešan način predstavljaju takve kompleksne fenomene mogu se činiti primamljivima u odnosu na mogućnost da razumijevanje fenomena prepustimo stručnjacima, objašnjavaju Ančić i Cepić. Drugo, epidemiološki način nošenja s pandemijama često uključuje farmaceutsku industriju, koja je česta meta kritika zbog stavljanja ekonomskog profita ispred zdravlja. Na kraju, fenomen pandemija često podrazumijeva administrativne restrikcije i upotrebu represivnog aparata, što još više ističe eventualne probleme demokratskog deficita i nepovjerenja u politički sustav. Sve navedeno tek je dodatak osnovnoj činjenici da pandemije predstavljaju izvor tjeskobe i straha od bolesti, patnje i smrti. Zbog toga, navode autori, ne čudi da i druga istraživanja pokazuju da se sklonost teorijama zavjera pojačava u situacijama u kojima se događaju veliki i značajni događaji koji zbog nezadovoljavajućih objašnjenja potiču osjećaje bespomoćnosti, nesigurnosti, nepredvidljivosti i smanjuju razinu političkog povjerenja.