Pored toga što glavne oporbene stranke nisu uspjele zaprijetiti vladajućoj Socijalističkoj stranci Edija Rame, prilično loše na albanskim parlamentarnim izborima su prošle i liberalne i lijeve opcije koje su se nadale uhvatiti koji mandat. Pregled donosi Arlind Qori.
Rezultati prošlotjednih parlamentarnih izbora u Albaniji su više nego jasni i pomalo zlokobni: premoćni pobjednici su Edi Rama i njegova Socijalistička stranka. Osvojili su 48,69% glasova, što pretvoreno u mandate znači da su osvojili 74 od ukupno 140 zastupničkih mjesta. Glavni opozicijski konkurenti, Demokratska stranka (PD) i Socijalistički pokret za integraciju (LSI) osvojili su 59, odnosno četiri mandata. Dakle, socijalisti će moći vladati bez ikakvih tehničkih prepreka. Preostala tri mandata osvojila je Socijaldemokratska partija Albanija, nekoć minorna stranka lijevog centra, a danas politički alat notornog biznismena Toma Dashija za kojeg se sumnja da je povezan s organiziranim kriminalom.
Naslijeđena partijska struktura iz perioda staljinističkog birokratskog socijalizma čini Socijalističku stranku organiziranijom i discipliniranijom od političkih rivala. Tijekom vladavine u posljednjih osam godina stvorili su organske veze s oligarsima putem neoliberalnih reformi kao što su izdašan broj javno-privatnih partnerstava i intenziviranje akumulacije razvlaštenjem. Sve veća povezanost stranačkih kadrova s ekonomskom vladajućom klasom jamčila je socijalistima prednost i prije početka kampanje tako što su imali privilegiran pristup glavnim medijskim kućama. Također, te veze su osigurale i neprekidan dotok novca.
Socijalisti su krenuli u kampanju tako što su se postavili kao neminovni pobjednici. Iz tog stava su proizlazila i politička zastrašivanja i kupovina glasova. U protekle dvije godine, s obzirom na to da su Demokratska stranka i Socijalistički pokret za integraciju bojkotirali lokalne izbore, socijalisti su zavladali cjelokupnom administracijom u zemlji što ih je dovelo u priliku da mogu izvršiti pritisak nad svakim zaposlenikom u javnom sektoru. Ne samo da je od njih zatraženo da glasaju za socijaliste već su morali “uvjeriti” i članove svojih širih obitelji da učine isto. Inače bi im se radno mjesto našlo u opasnosti. Pored toga, neposredno prije izbora zabilježeni su slučajevi kupovine glasova u najsiromašnijim regijama među najsiromašnijim glasačima. Nisu samo socijalisti sudjelovali u toj raboti, već i opozicija, što objašnjava zašto je cijena glasa ove godine nadmašila tradicionalnih 40 eura. No, opoziciji manjka resursa da ozbiljnije konkurira Raminoj stranci u ovakvim “investicijama”.
Za pobjedu u politici nužno je da su protivnici slabiji od vas. Za razliku od Socijalističke stranke, PD pati od organizacijskih boljki i nedostatka discipline. Također, njen vodeći kadar oskudijeva s političkim vizijama, a i satkana je od konglomerata sitnih interesa koje je teško zadovoljiti. Trenutni vođa stranke Lulzim Basha se uglavnom smatra lutkom na koncu osnivača stranke te bivšeg predsjednika i premijera, Salija Berishe. Nakon izgubljenih izbora 2013. godine Berisha je malverzacijama na unutarstranačkim izborima postavio Bashu na njeno čelo i otada uživo pravo veta nad svim stranačkim odlukama. S druge strane, Socijalistički pokret za integraciju, njihov opozicijski partner, kojim nominalno upravlja Monika Kryemadhi, a zapravo njen suprug, predsjednik države Ilir Meta, većinu vremena nastoji osporiti opozicijsku prevlast PD-a. Nekad se čini da se pravi politički sukob ne vodi između vlasti i oporbe, već unutar same oporbe.
Potonuće opozicije
Ključna boljka Demokratske stranke je njen odnos s oligarsima. Tu i tamo ih iz populističkih i oportunističkih razloga spomenu, ali nikad ne idu dalje od dva-tri bliska Rami. Naime, i njih financiraju također oligarsi koji nastoje pokriti čitav politički spektar. Kad je početkom godine objavljena fotografija s večere u Dubaiju na kojoj su bili Samir Mane, najpoznatiji albanski oligarh, i albanski političari, Lulzim Besha je “kropao” fotografiju kako se on ne bi vidio i nije se usudio potvrditi da je bio na večeri. Tijekom kampanje su ga novinari iznova ispitivali da nabroji oligarhe u zemlje, ali on je uporno odbijao i tvrdio da je riječ o iskrenim poduzetnicima koji su uvučeni u ilegalne poslove s Raminom vladom. Da stvari budu gora, program Beshine stranke je sadržavao još oštrije ekonomske mjere od Raminih uključujući proporcionalni porez (eng. flat tax) po stopi od 9% i uvođenje vaučera u zdravstveni sustav kojima bi se se javna sredstva prelijevala u privatne klinike.
No ove izbore nije obilježio samo povijesni neuspjeh PD-a i LSI-ja već i novih stranaka i nezavisnih kandidata koji su tvrdili da zastupaju anti-sistemsku opciju ili se iskreno borili radnička prava. Jedna od tih stranaka, nazvana Nisma Thurje, koju sačinjavaju srednjoklasni liberali, a vode ju influenseri i podržava američka ambasada, osvojila je tek 0,65% glasova. Što nije ni čudno jer su svoju politiku zasnivali na površnoj retorici kojom su htjeli pridobiti bolje stojeću srednju klasu u Tirani i drugim velikim gradovima. Pritom nisu vodili nikakvu klasnu politiku zasnovanu na ekonomskoj analizi već su samo baratali ideološki praznim catch-all označiteljima. Drugi pretendenti na istu klasnu skupinu bila su tri kandidata koje je podržavalo Samoodređenje, stranka koja obnaša vlast na Kosovu. Oni su očekivali da će se podrška koju Samoodređenje uživa na Kosovu nekako preliti preko granice, pogotovo nakon što ih je podržao kosovski premijer Albin Kurti. Međutim, najviše glasova što su dobili je 0,64% u Tirani.
Stvarnu i povijesnu alternativu na ovim izborima predstavljao je Elton Debreshi u regiji Diber. Debreshi je rudar koji je kampanju mogao obavljati tek nakon završene smjene u rudniku. Također, on je i sindikalac koji je prije dvije godine otpušten iz kompanije spomenutog Samira Manea nakon što je izabran za čelnika sindikata. Podržala ga je ljevičarska organizacija Organizata Politike i postao je prilično popularan u javnosti, a nije izostala ni međunarodna podrška – od sindikalaca do Janisa Varufakisa. Premda su on, drugovi mu rudari i aktivisti Organizate Politike vodili intenzivnu kampanju u stotinu sela i četiri grada regije Diber, Debreshi nije uspio osvojiti više od 0,9% glasova. S obzirom na to da se radi o jednoj od najsiromašnijih i najzaostalijih regija u zemlji, ostale su stranke, a pogotovo Socijalistička, uspjele prestrašiti i kupiti potencijalne Debreshijeve glasače.
Zaključno, situacija u Albaniji se čini sumornom. Edi Rama je dodatno učvrstio vlast, a vladajuća klasa izgleda zadovoljna situacijom. No, očekuje se intenziviranje društvenih kontradikcija nakon što se ekonomska kriza dodatno zaoštri uslijed pandemije. Prava borba započinje sada, ako nada bude mogla poraziti očaj i potaknuti skorašnje političke bitke.
Preveo Marko Kostanić