Teško se prisjetiti kad je posljednji put neki hrvatski političar, pogotovo član Vlade, doživio takve medijske ovacije zbog jednog poteza. Ranih pandemijskih dana veliku podršku je uživao Vili Beroš, ali to su bile specifične okolnosti. Vjerojatno bi trebali ići do “zlatnog doba” Ive Sanadera. Heroj medijskih rubrika, bar na jedan dan, kako bi rekao Jasenko Houra, prošlog je tjedna postao ministar financija Zdravko Marić. Slavu mu je donijela intervencija na Saborskom Odboru za zdravstvo, a navodna meta je upravo bio spomenuti Beroš koji je u godinu dana od heroja nacije postao standardni HDZ-ov ministar obilježen nizom afera.
Naslovi su vrištali, a najpopularnije su bile “Marić oprao Beroša” varijante. Medijsko slavlje ubrzo je prenešeno i na društvene mreže gdje su korisnici (među kojima i novinari) raznolikih političkih orijentacija entuzijastično podržavali istup ministra financija. Svi su se složili u jednom: racionalni štedljivac koji pazi na svaku proračunsku kunu i brižno izvodi matematičke operacije da bi sve bilo u skladu s mogućnostima je pokazao rastrošnom ministru koji bez imalo brige troši novce kojih nema kako se ozbiljno vodi država. Jedino u čemu se svi sudionici u fešti nisu slagali jest pitanje kamera: je li ministar Marić znao da su uključene i pravio se da ne zna ili stvarno nije znao? I ako je znao, koji je točno motiv iza intervencije bio?
No, ako se pažljivo posluša snimka Marićevog izlaganja vrlo brzo se uoči da u reakcijama postoji jedan prilično sumnjiv konsenzus. Naime, svi se slažu oko toga što je Marić rekao, a da to zapravo nije rekao. I to baš svi. Pa da rekonstruiramo skicu Marićevog istupa, a možete i (opet) pogledati ako mi ne vjerujete. U prvom dijelu koji se bavi prihodovnom stranom proračuna za zdravstvu Marić je dao povijesni pregled raskoraka prihoda i rashoda u zdravstvu i upozorio na problematičan zakonski okvir koji diktira prihodovnu stranu. Riječ je o izdvajanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz riznice i koliziji dvaju zakona koja priječe efikasniju prihodovnu strukturu. Na kraju tog dijela izlaganja je naznačio da su ti problemi sad manje aktualni jer je pandemija ionako enormno podigla zdravstvene troškove i da su direktni transferi iz državnog proračuna u zdravstveni sustav neminovnost.
Zatim se prebacio na rashodovnu stranu. Odmah na početku je jasno rekao da on nije zdravstveni stručnjak i da ne može procjenjivati što su sve “legitimni troškovi” u zdravstvu. I samim tim već ukazao da nije tu da kritizira rastrošnost kao takvu. I dotaknuo se samo jednog primjera na koji nitko nije obratio pažnju. Posrijedi je bila kritika ministra Beroša, ali ne onakva kakvom su je mediji predstavili. Marić je spomenuo da mu nije jasno kako su u pandemijskom periodu porasli troškovi lijekova, a smanjen je ukupan broj medicinskih zahvata. Opet je spomenuo da nije liječnik i da ne zna, ali je povukao znakovitu paralelu sa svojim resorom: “I meni banka dođe i kaže plati mi 10 posto kamatu, pa nikad to neću prihvatiti. Sjednem pa se tučem s njima pa dođemo do nekakvih razina.”
Dakle, Marić je kritizirao Beroša jer sluti da je popustljiv prema veledrogerijama i da pristaje na cijenu lijekova koju god oni ponude. On, za razliku od Beroša, ne pristaje na prvu ponudu pri prodaji državnih obveznica već se “cjenka” dok ne dođe do neke prihvatljive cijene. I to je u cijeloj intervenciji bila jedina izravna kritika Beroša i nije se uopće odnosila na rastrošnost u zdravstvenoj nabavi jer, kako kaže, ne zna dovoljno o tome da bi mogao donositi sudove. Ali zna da se barem može pokušati nabaviti lijekove i medicinsku opremu po jeftinijoj cijeni od one koja prvo bude ponuđena. Na kraju je i dodao: “To je moj doprinos raspravi prihodnoj, a za rashodnu stranu podržavam što god predložite samo da idemo prema racionalizaciji.” Još jednom, Marić nije predlagao neku svoju “racionalizaciju” jer ju ni ne može ponuditi već samo zatražio od upućenih u kriterije zdravstvene racionalnosti da ponude neke prijedloge.
Pravo je pitanje zašto su mediji i korisnici društvenih mreža naprosto krivo razumjeli Marićev istup. Prvi je razlog trenutni status ministra Beroša koji je načet aferama među kojima prednjači ona vezana uz izradu platforme za cijepljenje. Naprosto se radi o refleksnoj reakciji kojom se rastrošnost u pojedinačnim slučajevima proširi na sustav kao takav. Opasnost takve reakcije jest u tome da istim kriterijima ocjenjuje administrativne i striktno medicinske troškove o kojima ovise životi ljudi. Drugi razlog je sama priroda Marićevog istupa. On je govorio slobodnijim stilom, otvorenije, referirao se na ljude osobnim imenom… Takav žanr sugerira da je govorio istinu, da se nije morao sakrivati iza političkog bontona i stranačkih lojalnosti. Treći je pak razlog vezan uz ideološki stav po kojem je proračunska aritmetika iznad svake politike. Politika je sredstvo interesnog pogodovanja i života iznad mogućnosti, ali tek kad zbrojimo prihode i rashode znamo na čemu smo i što je posrijedi. Riječ je o neutralnom instrumentu mjerenja uspješnosti, a čija je inkarnacija na ovoj snimci postao ministar Marić. Kao da same odluke o tome kako se ostvaruju prihodi i kako se distribuiraju rashodi nisu političke kao takve.
Na kraju ispada da Marićevo (ne)znanje o uključenosti kamera nije bio zamka za Vilija Beroša već eksperiment za medijske reflekse. Ispostavilo se da ne samo da u žurbi za klikovima ne slušaju što se zapravo priča već i da ideološki jasno stoje iza “racionalizacije” makar ona podrazumijevala i privatizaciju zdravstvenog sustava. Jer upravo je privatizacija bila ono neizgovoreno rješenje koje je tinjalo u gotovo svakoj reakciji na objavu snimke. Nije se mogla izgovoriti jer je u pandemijskim okolnostima malo nezgodno zagovarati privatizaciju. Ali očito su toliko skloni takvom tipu “racionalizacije” da im nije problem ni potpuno krivo izvještavati.