rad
vijest

Ustavni sud na strani rentijera

Foto: AFP

Taman koji tjedan prije nego su nam lokdauni postali nova stvarnost, početkom drugog mjeseca 2020. godine, jedna je vijest iz Berlina usrećila i inspirirala mnoge koji su se uskoro zatvorili u skupe stanove. Naime, tamošnja je gradska vlast bila izglasala ograničenje rasta cijena nekretnina. Ta je odluka bila rezultat dugogodišnjeg niza prosvjeda i borbi stanovnika Berlina protiv gentrifikacije i rasta stanarina koje su otišle u nebo, a provela ju je vladajuća koalicija u gradu koju čine socijaldemokrati (SPD), Zeleni i Ljevica. Regulacija stanarina po novom zakonu je bila predviđena na petogodišnji rok, a uključivala je zamrzavanje rasta cijena najma uz iznimku usklađivanja s inflacijom, kao i snižavanje renti koje se smatraju ekscesivnim, što znači da su za minimalno 20% nadmašivale postavljene granice. Implementacija drugog dijela vezanog uz snižavanje renti započela je u studenom prošle godine.

Zakon je obuhvatio oko 1,5 milijuna stanova, ali “plesao je samo jedno ljeto”. Presudio mu je Ustavni sud u Karlsruheu koji ga je proglasio neustavnim. Zasluge za razmatranje zakona na Ustavnom sudu nose političke stranke, točnije njihovi zastupnici u parlamentu, a to su demokršćani (CDU/CSU) i liberali (FDP). Oni su, dakako, odmah stali na stranu rentijera i “slobodnog tržišta”, a najefikasniji način za eliminaciju spornog zakona našli su u pravno-tehničkoj proceduri. Naime, Ustavni sud je zakon proglasio neustavnim jer već na federalnoj razini postoji regulacija tržišta stanovanja i savezne zemlje, uključujući i Berlin, ne mogu donositi vlastite zakone. To je dopušteno jedino u situaciji u kojoj država nije zakonski regulirala određeno područje.

Dakle, prilično je razvidno da su političke snage stale u zaštitu rentijera koji su zakon prošle godine proglasili “eksproprijacijom” i da je Ustavni sud također odigrao političku ulogu. Jer sasvim je očito da regulacija na federalnoj razini ne funkcionira i da rentijeri diktiraju opskrbu stanova i njihovu cijenu. Prema istraživanjima, stanovnici Berlina prosječno izdvajaju četvrtinu svojih prihoda za stanarinu, ali kod onih siromašnijih ti se postoci penju preko 50 što čini život prilično ne-slobodnim kad smo već kod sloboda. Odluka Ustavnog suda predviđa i naknadnu naplatu dijela stanarine koja je “nelegalno” snižena u jedanaestom mjesecu. Borba kreće iznova, ne samo u Berlinu već i u zajednicama diljem svijeta kojima je berlinski primjer služio kao inspiracija. I svi smo ponovo naučili istu lekciju: u mnogim slučajevima vrijedi ono staro, vulgarno marksističko upozorenje po kojem su građanske stranke i pravna vlast samo produžena ruka interesa kapitala.