Dvije djevojčice su pokopane, jedan ciklus vijesti je završio i pitanja funkcionalnosti i održivosti hrvatskog sustava socijalne skrbi polake odlaze u društvenu i medijsku sjenu. Nužno je i neophodno ta pitanja vratiti u središte pažnje, rekonstruirati protekle događaje, osporiti promašene kritike upućene socijalnim radnicama i pridonijeti suvislijem okviru rasprave. Za Bilten je to učinio Luka Matić.
Dvije tragične dječje smrti preko uskršnjih praznika potaknule su u hrvatskoj javnosti raspravu o sustavu socijalne skrbi. Pažnju javnosti najprije je privukao slučaj dvoipolgodišnje djevojčice hospitalizirane u zagrebačkoj dječjoj bolnici uslijed teških tjelesnih povreda koje joj je najvjerojatnije nanijela majka. Reakcije javnosti u tom slučaju potaknulo je u najvećoj mjeri to što je dvoipolgodišnjakinja godinu dana bila smještena u udomiteljskoj obitelji, međutim, naknadno je vraćena u biološku obitelj. Odmah su identificirani i krivci, socijalni radnici nadležnog Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, koji su snizili procjenu rizika u biološkoj obitelji, temeljem čega je onda djevojčica iz udomiteljstva vraćena roditeljima.
Ono što je uslijedilo bila je – kratko i jasno – hajka na socijalne radnike. Hajci je doprinijela i Jelena Veljača – glumica, scenaristica i javno lice inicijative #SpasiMe – jasno označivši socijalne radnike krivcima za djevojčicinu smrt te najavivši da će od resornog ministra zahtijevati da ih otpusti i oduzme im licence za rad. Pritom je primijetila i da vjeruje da postoje osnove za kazneni progon socijalnih radnika. Sličnu intonaciju preuzela je i većina medija. Primjerice, portal index.hr izvijestio je o priopćenju Komore socijalnog rada člankom naslovljenim “Komora socijalnih radnika napala Jelenu Veljaču”. Problem je u tome što Komora nije napala Veljaču, nego osporila njezine preuranjene ocjene o strukovnoj i kaznenoj odgovornosti te pozvala na utvrđivanje odgovornosti kroz institucije i procedure struke.
Još dok je trajala hajka na stručni tim Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška koju su pratile salve uvreda na društvenim mrežama, mediji su javili da je umrlo još jedno dijete. Ovaj puta riječ je bila o dvomjesečnoj djevojčici koja je odmah nakon rođenja smještena u Dječji dom Klasje na prijedlog CZSS-a Osijek. Naime djevojčica je rođena prerano – po liječničkoj procjeni – zato što je majka bila nemarna prema vlastitom zdravlju, te je zajednički prijedlog liječnika i socijalnih radnika bio da se dijete izdvoji iz obitelji kako bi imalo najbolje šanse za rast i razvoj.
I ovu vijest na društvenim mrežama popratili su komentari iz kategorije govora mržnje, usmjereni protiv socijalnih radnika iz CZSS Osijek i stručnih radnika doma Klasje, kao i liječnika osječkog KBC-a koji su procijenili da smještaj djeteta u biološku obitelj predstavlja zdravstveni rizik. Na isti način na koji su radnici CZSS Nova Gradiška bili krivi što su dvoipolgodišnju djevojčicu vratili u biološku obitelj, radnici CZSS Osijek u drugom slučaju bili su krivi što su djevojčicu izdvojili iz biološke obitelji.
Hajka na stručne radnike u sustavu socijalne skrbi – jer nije riječ samo o socijalnim radnicima, već i o pravnicima, psiholozima, socijalnim pedagozima i stručnjacima drugih pomagačkih profesija – slijedila je iste obrasce kao i dvije godine ranije, kada je otac pokušao ubojstvo četvero djece na Pagu. Pola godine nakon Paga, u CZSS-u Đakovo nezadovoljni korisnik usluga Centra pucao je te ubio socijalnu radnicu i pravnika. U danima nakon smrti dviju djevojčica, socijalni radnici diljem zemlje prijavljivali su telefonske prijetnje, a na novogradiški CZSS napisan je grafit “ubojice”. Kulminacija se dogodila četvrtog dana kada je jedan otac, nezadovoljan time što je njegovo dijete toga jutra izdvojeno iz obitelji, upao u ivanićgradski Centar za socijalnu skrb i pritom ozlijedio zaštitarku koja ga je pokušala zaustaviti prilikom ulaska. Srećom nije bio naoružan. Posljednje na ovu temu još nismo čuli, s obziroma na to da su pojedinačni socijalni radnici – njih više od 150 iz cijele Hrvatske – putem jednog zagrebačkog odvjetničkog ureda državnom odvjetništvu podnijeli kaznenu prijavu protiv Jelene Veljača i Nataše Janjić. Prijava nije podnesena, kao što bi se moglo očekivati za klevetu, nego po čl. 325. Kaznenog zakona za javno poticanje na nasilje i mržnju.
Okviri sustava
Nakon što je hajka na socijalne radnike eskalirala napadom u Ivaniću, mediji su ipak dali platformu za javni govor i ljudima iz sustava socijalne skrbi. To je ipak omogućilo da do javnosti dopru uvidi u svakodnevnu praksu socijalne skrbi koji prevazilaze ono što se svaki puta spominje – kadrovsku potkapacitiranost i depriviranost materijalnih sredstava za rad. Najvažnije, imali smo priliku čuti o tome kako se stručni radnici u sektoru socijalne skrbi nalaze između čekića i nakovnja – odgovornosti prema važećim zakonima i propisima te odgovornosti prema potrebama i interesima svojih korisnika. Potom smo imali priliku čuti i da dobrobit korisnika usluga socijalne skrbi nije isključiva odgovornost institucija socijalne skrbi. Probajmo raspetljati o čemu je riječ.
Krenimo od zakonske razine. Prošlog se tjedna dosta govorilo o Zakonu o socijalnoj skrbi i Zakonu o udomiteljstvu. O prvom zato što regulira način pružanja usluga i prava korisnika u socijalnoj skrbi, o potonjem zato što regulira djelatnost koja bi djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi trebala pružiti optimalne uvjete za razvoj. Međutim, malo je bilo riječi o Obiteljskom zakonu, kao ipak središnjem zakonu važnom za novogradiški slučaj koji je pokrenuo raspravu. Upravo Obiteljski zakon definira mjere izdvajanja iz obitelji u sklopu mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta. I to ih definira kao iznimne mjere koje se mogu poduzeti tek ako blažom mjerom dijete ne bi dobilo adekvatnu zaštitu života, zdravlja i razvoja. Štoviše, zakon propisuje i obavezu određivanja najblaže mjere u smislu ograničavanja roditeljskih prava. To jest, zahtijeva da intervencija u domenu roditeljskih prava bude razmjerna potrebi za zaštitom interesa djeteta.
Utoliko mjere izdvajanja djeteta iz obitelji moraju biti sudski određene, osim u situacijama kada su život, zdravlje i dobrobit djeteta neposredno ugrožene i ne može ih se zaštititi na drugi način od izdvajanja djeteta iz obitelji. Samo u takvoj situaciji, dijete se privremeno izdvaja iz obitelji odlukom Centra za socijalnu skrb. Smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj ili dom za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, kao i povratak djeteta u biološku obitelj, izvan tih izvanrednih okolnosti neposredne ugroženosti više nije u nadležnosti CZSS-a, nego je nadležnost suda.
Kada je riječ o zaštiti dobrobiti djeteta, ona je prema zakonu obaveza svakoga. Ne samo ustanova kao što su CZSS-i, vrtići i škole ili zdravstvene ustanove, nego je svaki građanin dužan podnijeti prijavu ukoliko svjedoči povredi prava djeteta – temeljem koje prijave se onda provode daljnje zakonom propisane procedure. Utoliko, kada govorimo o propustima u skrbi za djecu i grubim kršenjima dječjih prava, nije dovoljno ispitivati samo rad i propuste centara za socijalnu skrb – kao isturenih institucija tog sustava – nego i rad i propuste odgojno-obrazovnih i zdravstvenih ustanova te policije. Naposljetku, u istom kontekstu tema mora postati i rad sudova, čije odluke su temelj kako za smještaj djece u domove i udomiteljske obitelji, tako i za lišavanje prava na roditeljsku skrb koje je nužna pretpostavka za posvojenje djeteta.
Koordinate rasprave
Kada zakonsku regulativu kontekstualiziramo materijalnim i kadrovskim stanjem aparata koji bi ju trebao provoditi, onda dobivamo sustav socijalne skrbi koji je ograničen na vatrogasnu ulogu u pojedinačnim slučajevima. Taj sustav može prevenirati dio štete koja se djeci nanosi nesavjesnim i neodgovornim roditeljstvom, ali ne može osigurati da se tragedije poput smrti ovih dviju djevojčica nikada ne ponove. Sustav to ne može jer nema kapacitete i resurse podržati rizične roditelje, niti ima adekvatne ovlasti djecu izmjestiti iz rizičnih bioloških obitelji. No čak i kada bi imao te ovlasti, nema dovoljno ustanova i udomiteljskih obitelji u kojima bi za tu djecu mogao osigurati adekvatan smještaj. Jer adekvatan smještaj ne čine samo krov nad glavom i hrana na stolu, nego i podrška, sigurnost i ljubav.
Tim je važniji rad inicijative Moramo vam nešto reći koja položaj djece u sustavu socijalne skrbi tematizira iz vlastitog življenog iskustva. Članice ove inicijative traže ubrzavanje postupaka posvojenja, ističući da je trenutno u Hrvatskoj više posvojitelja nego djece koju je moguće posvojiti. Uzrok tome nije nepoznat, on leži u zakonskom pretpostavljanju prava biološkog roditelja na roditeljsku skrb pravu djeteta na siguran dom ispunjen ljubavlju. Uslijed toga, postupci lišavanja roditeljskih prava su dugotrajni. Stoga je izglednije da će dijete izdvojeno iz obitelji djetinjstvo provesti u dječjem domu ili udomiteljstvu nego da će biti posvojeno.
Dakle, da rezimiramo, interesi djeteta u Hrvatskoj trenutno su zatvoreni u začarani krug zakonskih rješenja koja favoriziraju biološku obitelj – kakva god bila, državne politike koja i materijalno i u smislu razvoja javnih politika zanemaruje sektor socijalne skrbi te institucija socijalne skrbi – kadrovski potkapacitiranih, podfinanciranih i preplavljenih potrebama korisnika na koje ne mogu adekvatno odgovoriti. Rješenja koja se nude u javnom prostoru, bilo kao utvrđivanje odgovornosti i kažnjavanje propusta ili ad hoc izmjene prakse socijalnog rada, uglavnom su punktualna i vrlo ograničena u potencijalnom dosegu. Istom, pandemija i prateća ekonomska kriza pridonose povećanju obiteljskog nasilja, a time i potrebe za intervencijom iz ovog sustava.
Želimo li da te intervencije ubuduće izgledaju drugačije nego dosad i da se funkcioniranje ovog robusnog sustava promijeni, onda ćemo morati nastaviti voditi javnu raspravu o socijalnoj politici kontinuirano i strukturirano, a ne samo kad se dogode tragedije poput onih u Novoj Gradiški i Osijeku, ili ranije na Pagu i u Đakovu. U toj diskusiji moramo osigurati da se čuje glas korisnika sustava, kao što su navedena inicijativa Moramo vam nešto reći ili udruga Adopta te glas zaposlenih u sustavu, bilo putem njihovih komora, udruga ili sindikata. Važnost glasa korisnika i stručnih radnika koji s njima neposredno rade može biti ključni resurs u osporavanju prioriteta roditeljskih prava kako ih definira trenutni zakon.
Naposljetku, moramo razbiti i neke predrasude. Primjerice onu da socijalni radnici imaju supermoći zaustavljanja tragičnih događaja ili da ishodi pojedine obiteljske situacije ovise samo o tome hoće li dijete biti izdvojeno iz biološke obitelji ili ne. U stvarnosti, svaki slučaj sa sobom nosi kompleksni splet okolnosti i mrežu isprepletenih osobnih i institucionalnih utjecaja. Zato je važno da krenemo u razvoj checks and balances alata u sustavu socijalne skrbi, ali takvog koji će uključivati ne samo taj sustav, nego i povezane sustave sudstva, zdravstva, odgoja i obrazovanja.