Kad bi vam netko rekao da u emisiji “Otvoreno” na HRT-u sudjeluje dvoje komunikologa i dvoje stručnjaka za odnose s javnošću i pitao vas da pogodite koja je tema emisije, što biste odgovorili? Vaši odgovori bi vjerojatno prilično varirali, ali malo je izvjesno da bi se netko odlučio za predstojeće lokalne izbore. A upravo smo tome u utorak navečer svjedočili i nikome živome nije palo na pamet da je sastav gostiju neobičan. Doduše, iz dubrovačkog studija se javio politički analitičar Pero Maldini, valjda da i ta struka bude zastupljena.
Što se pak tiče samog sadržaja, emisija je išla uobičajenim tijekom. Gosti su analizirali omjere snaga na ključnim frontama lokalnih izbora, komentirali glavne kandidate i predviđali eventualne ishode. Ono što je neobično, iako je očito postalo sasvim normalno, jest ideja politike koja stoji iza ideje da komunikolozi i stručnjaci za odnose s javnošću komentiraju političku situaciju. Pritom su, ako vas zanima razlika, kao komunikolozi označeni oni koji rade na obrazovnim ustanovama, privatnim i javnim, a kao stručnjaci za odnose s javnošću oni koji rade u odnosima s javnošću. A ta ideja politike je zasnovana na izjednačavanju plasmana političkih ideja s plasmanom proizvoda na tržište.
Važnost samog političkog sadržaja ili političke uporabne vrijednosti je svedena na minimum: radi se samo o inspiraciji za PR taktiku. Te se taktike mogu zasnivati na lojalnosti tradicionalnih potrošača koji nisu skloni pretjeranim adaptacijama, a mogu se uobličiti i kao proboj noviteta na tržište kojim se nastoje pridobiti oni potrošači koji su ponuđenim opcijama inače bili zakinuti. Ograničenja svođenja političkih procesa na tržišno natjecanje najbolje se ogleda upravo u prirodi tih noviteta. Tu postoje dvije šablone: ili ste nova anti-korupcijska snaga koja sve stavlja na tu kartu i u otkazima u javnom sektoru vidi pouzdani recept za ekonomski uspjeh ili ste nova nacionalistička nada čiji je nacionalizam autentičniji od HDZ-ovog, a autentičnost se prije svega ogleda u nonšalantnijem odnosu prema ustaškom nasljeđu.
U tako politički skučenom kontekstu svoje mjesto traži i ljevica, i to u rasponu od desne struje u platformi Možemo! do neke male ćelije koja pažljivo slijedi upute nekog od komunističkih vođa prošlog stoljeća, a za koju još nismo čuli. No, to je tek jedna od nekoliko “zamki” političko-medijskog polja koje lijevim idejama, eufemistički rečeno, nije naklonjeno. Postoje još barem dvije koje diktiraju što se u politici podrazumijeva i koji su okviri djelovanja. Pritom te “zamke” nisu arbitrarne ili postavljene čistom voljom političkih suparnika. Posrijedi su zapravo učinci strukturnih ograničenja koje djelovanje unutar kapitalističke ekonomije na periferiji predstavlja ljevici.
Zamke na putu
Rasprave o ekonomskoj putanji Hrvatske uglavnom izgledaju kao rasprave o ispravnom putu izgradnje “kapitalizma u jednoj zemlji”. Sasvim rijetko možemo čuti nešto o tome koliko vanjski kontekst ograničava ili omogućuje ovakve ili onakve razvojne politike. Samim tim su i pitanja razvojne politike kao takve prilično egzotičan žanr u hrvatskoj politici čemu svjedoči i seminarska narav vladine nedavne razvojne strategije. Koje je mjesto Hrvatske u globalnoj podjeli rada? Kako prirodu hrvatske ekonomije diktiraju europsko otvoreno tržište i regulative Europske unije? A da ne spominjemo refleksije o fazi globalnog kapitalizma kojeg su i prije pandemije karakterizirale stagnacija i niska razina investicija. Jedini tragovi na tu temu koje možemo pronaći u mejnstrim medijima su usporedbe sa susjednim zemljama koje više sliče prikazima stanja u kvalifikacijama za europsko nogometno prvenstvo nego ekonomskoj komparatistici.
Takav okvir rasprave prikladno eliminira i bilo kakvo razmišljanje o tome koliko snažnija strana konkurencija pridonosi zaostalosti hrvatske privrede. Ponešto o tome možemo saznavati tek u najdugovječnijoj emisiji HRT-a, “Plodovima zemlje”, u kojoj se proizvođači hrane redovito žale na stranu konkurenciju. Ako se pak međunarodna konkurencija i tržište isključe iz jednadžbe onda se ekonomija svede na igru nulte sume između privatnog i javnog sektora. U takvom se kontekstu stupanj potencijalne uspješnosti ekonomije mjeri postotkom državnog udjela. Sasvim je “prirodno” da se pojedinačni poslodavci neprestano žale na visoke poreze i davanja, ali u Hrvatskoj su te žalbe postale prevladavajući ekonomski recept. Što i nije čudno za ekonomiju u kojoj dominira uslužni sektor. Taj sektor uglavnom ne može povećati produktivnost i tako sniziti cijenu proizvoda i potaknuti potražnju. Jedini alati na raspolaganju su niži porezi i niže plaće.
U tako skiciranom kontekstu svoje ideje mora plasirati i ljevica. Ako inzistira na nužnosti sagledavanja međunarodnog okvira i ritma globalnog kapitalizma, riskira optužbe za nepraktičnost ili, nešto benevolentnije, za utopijski pristup jer se to ionako ne može promijeniti. Ako zanemari širi sliku, onda ideje i prijedlozi naprosto gube na uvjerljivosti i lakše se ospore jer se ključni razlozi stanja koje prijedlozi nastoje promijeniti ostavljaju po strani. Slično vrijedi i za nametnuti navodni ultimativni sukob između države i tržišta. Pristanak na sudbinsku presudnost tog sukoba i svrstavanje na stranu države riskira imidž političkog aktera koji bi samo “oduzimao” i dijelio po vlastitom nahođenju. Naravno, nema ništa sporno u redistributivnoj politici, no državni prihodi ovise o ekonomskoj aktivnosti, što većina ljudi barem intuitivno shvaća i zna da takva obećanja nisu jamac ekonomskog rasta. Dakako, ekonomska funkcija države nije svodiva na “oduzimanje” već ima i konkretnu ulogu u omogućavanju ekonomskog rasta. No, ocrtani okvir rasprave i poslovična neefikasnost hrvatske države čine da je rasprava prilično blizu unaprijed izgubljene.
Generacijska optika
Naznačeni problemi u kombinaciji s političko-ekonomskom poviješću i činjenicom da je ishodišni odnos među radnicima onaj generalizirane konkurencije – međusobno konkuriraju za radna mjesta – ugrožavaju i mobilizacijski potencijal ljevice koji bi se načelno trebao zasnivati na kolektivnom interesu radničke klase. Međutim, taj kolektivni interes nije dan sam po sebi već je rezultat političkog rada. A taj politički rad je užasno zahtjevan u situaciji podjele na radnike u javnom i privatnom sektoru i na veliki broj samozaposlenih radnika ili onih koji rade u mikropoduzećima. Takav kontekst stvara i svojevrsnu odbojnost prema egalitarnim politikama odozgo, pogotovo kod onih radnika koji su doživjeli barem minimalni iskorak u životnom standardu: “ja sam se morao sam krvavo izboriti za ovo što imam, a sad će nekome to država omogućiti bez da se morao truditi.”
Nitko ne može ponuditi jednostavan recept za savladavanje ovih problema i izazova. Na primjer, Radnička fronta ih je svjesna, ali često zapada u promociju kulturnih ratova između radnika i poduzetnika i raspravu o prednostima socijalizma i/ili kapitalizma svodi na jedno u tom trenutku aktualno poduzeće u kojem će gotovo uvijek pobijediti suprotna strana jer poduzeće da bi preživjelo i radnici sačuvali radna mjesta mora stjecati profit. Ali to su zamke situacije u kojoj djeluju. S druge strane, njihova odnedavna konkurencija, platforma Možemo!, često ta pitanja zaobilazi i uvjerljivost nudi u racionalizaciji upravljanja s naglaskom na socijalnu pravednost. Takav pristup prolazi u specifičnom kontekstu zagrebačke lokalne politike, ali načelno, nevezano uz želje protagonista, ostaje u domeni srednjoklasnog pristupa politici koji ju tretira kao sferu kultiviranih građana koji njeguju i zastupaju određene vrijednosti, a manje kao područje borbe za konkretne interese. Doduše, “spašava” ih u posljednje vrijeme libertarijanski kandidat za gradonačelnika Zagreba, Davor Nađi, čija se kampanja zasniva na prokazivanju Tomislava Tomaševića i platforme kao crvene napasti koja će od Zagreba napraviti Venezuelu. Moglo bi se cinično zaključiti da je Možemo! putem Nađijevih napada vratio “socijalistički štih” koji je izgubio raskidom koalicije s Radničkom frontom.
Nevažno je kojoj ste opciji na lijevom spektru skloniji, važno je samo znati da djeluju duboko na neprijateljskom terenu. I da eventualne greške ne proizlaze uvijek iz njihovih krivih postavki i procjena već su debelo obilježene nezavidnom situacijom u kojoj se nalaze. I da treba misliti u generacijskim ciklusima: rad, proturječja i proboji u ovoj fazi tek pripremaju teren za iduću generaciju na ljevici.