politika
Hrvatska
vijest

Neposlušni novinari: simptom sistemskog čišćenja kritičkog mišljenja

Foto: Wikipedia / Zgrada Hrvatske radiotelevizije

Da je ponovno dobio otkaz na Hrvatskoj radioteleviziji, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, ponovno je saznao od novinara Slobodne Dalmacije. Optužba je ista kao i posljednji put (verbalna agresivnost prema kolegici), samo navodna žrtva nosi drugo ime i prezime. I kanal puštanja informacija isti je kao i posljednji put, a jedino što se promijenilo je da Zovko ima veću podršku nego prije tri godine, dok HRT, potresen optužbom za seksualno uznemiravanje, ima još manje kredibiliteta nego prije tri godine. Podsjetimo, Zovko je na sudu dobio tužbe koje je HRT podigao protiv njega, kao i tužbe koje je sam podigao protiv HRT-a. Taj radni spor trenutno je na Vrhovnom sudu, i dok se čeka njegovo razrješenje, HRT ne odustaje od progona Zovka te pokreće postupak otkaza zbog anonimne prijave o događajima koji su se navodno dogodili prije četiri godine. Svatko ima pravo prijaviti mobing i uznemiravanje na radnom mjestu, no isto tako, svi se procesi imaju jednako tretirati.

A upravo to nedostaje u postupanju prema Zovku i postupanju prema primjerice Mislavu Stipiću, ravnatelju jedinice Poslovanje HRT-a protiv kojeg je zaposlenica podnijela prijavu za seksualno uznemiravanje. Novinarka koja je dala iskaz tjedniku Nacional, Stipiću na teret stavlja ozbiljne i teške optužbe poput seksualnog uznemiravanja, manipulacije, zastrašivanja i narušavanja dostojanstva. O ovom potonjem u Nacionalu je svjedočio i bivši HRT-ov zaposlenik koji je Stipića prozvao zbog profesionalne diskriminacije i mobinga. O prijavi protiv Stipića nije raspravljalo povjerenstvo koje bi bilo osnovano s tom svrhom, već je ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić objasnio za Jutarnji list kako je sa Stipićem razgovarao i zaključio da su optužbe neosnovane. I tu leži problem. Iako Bačić za Jutarnji list kaže kako on nije istražni organ, cijeli proces prijave problema na HRT-u očito nije dobro osmišljen, budući da postoji povjerenik za takve stvari, no odluke u procesu ne donosi povjerenik već sam ravnatelj Bačić. Što se onda događa ako bi tkogod podnio prijavu protiv samog ravnatelja? On sam naime u tom slučaju sam o sebi može odlučiti da je nevin?

Istu privilegiju nije dobio Hrvoje Zovko. Otkaz o kojem čujemo iz medija Zovku još nije zapravo uručen, tako da u ovom trenutku ne možemo kazati kako je točno formulirana optužba. A Zovko se trenutno nalazi na bolovanju izazvanom stresom usred pritisaka i mobinga koje trpi na poslu, što sam otkaz čini protupravnim. O nasilju i mobingu na HRT-u priča se godinama, ipak ništa se ne mijenja. Većina šuti, a oni koji se usude pustiti disonantni ton, gube emisije, pa čak i poslove. Većina šuti, jer u nestabilnoj medijskoj okolini ne valja izgubiti dobar posao.

Na štetu javnosti

A Kazimir Bačić, čini se, ima sličnu ulogu kao i rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras. Obojica ostavljaju dojam da iza njih stoji netko drugi, da stavljaju privatne političke interese ispred općih i javnih interesa. U korist tih interesa, guše se zakonima zagarantirane slobode: od radnih do seksualnih prava. Jesu li oni pijuni u korumpiranom sustavu ili samostalni subjekti uvjereni u ispravnost svojih postupaka i da li uopće propituju svoje postupke u kontekstu kritika javnosti? Ako ne propituju, zaslužuju li pozicije koje imaju? I da li su ih osvojili po ključu podobnosti ili sposobnosti? Obojica, čini se, protežiraju seksualne predatore i vrše čistke radnika sa suprotnim mišljenjima. Njihove nemogućnosti da adekvatno ispunjavaju javne funkcije koje zauzimaju pretvara se tako u sistemsku čistku kritičke misli iz najvažnijih institucija zaduženih za stvaranje slobodne misli, pravodobnog i točnog informiranja i obrazovanja javnosti, nalik onima iz devedesetih. I možda upravo zato nijedan ne pada, jer u svojim kršenjima zakona, kako stvarnih, tako i etičkih, imaju podršku vladajuće stranke, jer cijelo vrijeme rade upravo za njihov politički interes, i to na štetu svih ostalih interesa u zemlji.

Iz naše perspektive, u cijeloj priči, uopće ne radi o osobnim krimenima Hrvoja Zovka, “otkrivenima” nakon anonimne prijave i to zbog navodnih događaja od prije 4 godine, već prije svega o dvostrukim kriterijima postupanja prema optužbama, ali i o tome što Zovko predstavlja u očima HRT-a i HDZ-a. A to je uspješnu pobunu. Počeo je sa izvještavanjem o tada već gotovom ratu iz devedesetih iz objektivnog i kritičkog ugla, sklopivši prijateljstvo sa jednim drugačijim generalom – Petrom Stipetićem – zbog čega je zaradio povjerenje kolega s obje strane političkog spektra, ali i prezir dijela onih na pozicijama moći. Potom se u njegovom mandatu i zahvaljujući kritičnoj masi snažnih žena oko njega Hrvatsko novinarsko društvo prometnulo u pravi mali političko aktivistički kolektiv s artikuliranim glasom i zahtjevima.

Na svom poslu na televiziji suprotstavit će se prilozima i gostovanjima u studijima koji zanemaruju takozvane dvije strane priče. Inzistirat će da se pored osoba s desnog političkog spektra u studiju uvijek nalazi i netko s lijeve strane. Gurat će teme koje bi njegovi šefovi radije ignorirali, borit će se protiv moćnijih, pobijediti, i zbog toga biti žrtvovan. Takvih poput njega, na HRT-u, vjerovali ili ne, ima još. Zovko nije sam i nije jedini. Sljedeća čistka već je počela, a iduće na redu su Maja Sever i Sanja Mikleušević Pavić. Jer ni one ne šute, pa zato i rade ni s polovicom svojih kapaciteta i mogućnosti. Već su optužene, pogotovo Maja Sever, za uskratu podrške prijaviteljici nasilja. Dakle, narativ o Mislavu Stipiću, sada se pokušava zaspinati tako da nije kriv za optužbe protiv njega, nego su krivi oni koji o tome pričaju.

Konstrukcija cijelog narativa toliko je banalna i frapantna da sama činjenica da prolazi te da su i Bačić i Stipić još uvijek na HRT-u, dok se otkazima prijeti brojnim kritičkim novinarima koji su još uspjeli preživjeti sistemske slučajeve nasilja i mobinga na HRT-u, svjedoči tome da HRT nije javna televizija. To nije čak ni državna televizija, to je stranačka televizija financirana javnom pretplatom. Javnosti je već duže vremena lakše zamisliti ukidanje HRT-a (ukidanjem pretplate kojom se ova kuća financira) nego reformu televizije u pravu javnu televiziju. Da stvar bude gora, sve što se danas događa na HRT-u rezultat je SDP-ovih zakonskih reformi u vrijeme kada je ravnatelj HRT-a bio Goran Radman, a ideologiju propisivali tadašnji premijer, današnji predsjednik države Zorana Milanović i bivši predsjednik države Ivo Josipović.