politika
vijest

Bizarnosti deskillinga državne birokracije

Foto: AFP / Olivier Matthhys

Kad na čelo neke države, bilo kojim putem, dođe takozvana vlada stručnjaka ili tehnokratska vlada, onda se podrazumijeva koja je njena navodna prednost u odnosu na “normalnu” vladu ili vladu s izbornim i demokratskim legitimitetom. Ona dolazi na mjesto prijašnje vlade jer sa sobom nosi neke kompetencije koje ova nema. A nema ih zato jer naprosto nema dovoljno stručnih kadrova u stranačkim redovima koji se mogu nositi sa zahtjevnošću situacije ili zato što se nalazi u određenim interesnim vezama s određenim društvenim skupinama koje joj onemogućuju objektivno sagledavanje situacije. Ili u nešto manje politički neutralnom jeziku: sklonija je redistribuciji bogatstva ne mareći za “objektivne zakone” tržišta.

Italija, europski rekorder po tehnokratskim vladama posljednjih desetljeća, nedavno je dobila novu inačicu stručne vlade, o čemu smo već pisali. Na čelu vlade se nalazi bivši guverner Europske centralne banke i neokrunjeni spasitelj eura Mario Draghi. Njegova je vlada, doduše, hibridna u neku ruku. Sadrži i neizabrane stručnjake, ali i predstavnike većine parlamentarnih stranaka koje su dale svoju podršku. Tako da se radi o svojevrsnom hibridu vlade eksperata i vlade nacionalnog jedinstva. Također, vlada je na samom početku uživala visoku podršku stanovništva jer nije bila “brendirana” kao još jedna vlada koja će štednjom zavesti red, već kao ona koja će znati raspolagati predviđenim EU sredstvima za (post)pandemijski oporavak. No, čini se da nisu u stanju sami obaviti ni osnovne stvari.

Naime, krajem prošlog tjedna je otkriveno da je nova talijanska vlada angažirala poznatu međunarodnu konzultantsku kompaniju McKinsey da joj izradi Plan oporavka koji mora biti dostavljen Europskoj komisiji do kraja mjeseca. Otkriće je izazvalo priličan skandal, ponajprije zahvaljujući iznevjerenju samog smisla postojanja tehnokratske vlade. Ako su se već okupili stručnjaci i to oni koji pretendiraju biti dio europske financijske kreme, od Draghija do izabranih mu savjetnika i ministara, zašto vam, pobogu, treba konzultantska kuća da izradi plan trošenja? Eventualne sukobe interesa da i ne spominjemo s obzirom na razgranatost poslovnih veza McKinseya. Da stvar bude gora, predstavnici vlade su se pokušali izvući tako što su otkrili vrijednost ugovora koja je minorna: 25.000 eura. Kažu samo za troškove. Ili prevedeno u svakodnevniji jezik: samo materijal, ništa ruke. Ako ništa, sad bar znamo na što idu oni milijunski ugovori konzultantskih kuća u normalnim okolnostima.

Talijanski slučaj s tobože stručnom vladom koja mora iznajmiti stručnjake da joj smisle plan potrošnje novca samo je ogolio već uhodane trendove do ekstremne bizarnosti. Širom Europe države već desetljećima angažiraju razne konzultantske firme koje im obavljaju različite poslove izrade strategija ili rješavanja pojedinačnih problema. Iza tih angažmana stoji i “fina korupcija” putem koje se prijatelji iz političkog i poslovnog svijeta međusobno nagrađuju, ali i dugogodišnji proces deskillinga državne birokracije koja više nema kompetencija i kapaciteta obavljati nekoć standardne poslove. Taj proces deskillinga nastao je i kao učinak mijenjanja uloge države u ekonomiji, nestanka njene proaktivne uloge u smislu usmjeravanja investicija i izrade industrijskih strategije, ali i kao povezani učinak bijega kompetentnih kadrova u privatni sektor. Država je samu sebe sabotirala i sada teško može povratiti povjerenje u sebe kao ekonomskog aktera koji može pridonijeti promjeni nabolje.