Regionalni su komentatori dolazak Joea Bidena na vlast i špekulacije o “novoj ulozi” SAD-a u regiji dočekali zaglavljeni u devedesetima. Izvlačile su se njegove izjave o Tuđmanu i Miloševiću, a zanemarivale promjene u međunarodnim odnosima i interesima SAD-a u tih 30 godina. Kao rasprava o politici na obiteljskom ručku: e, rek’o je amidža još tada…
Joe Biden i njegova administracija tek su dva mjeseca u svojim kabinetima što je prekratko vrijeme da bi se donosili zaključci o vanjskoj politici. A pogotovo je nezahvalno ponuditi nešto jasniju sinoptiku poteza State Departmenta i Pentagona u specifičnim regijama i tzv. kriznim žarištima. Bez obzira na to relativno kratko vrijeme koje je proteklo od preuzimanja vlasti, nedavno bombardiranje ciljeva u Siriji – opravdanih prisutnošću pro-Iranskih milicija na terenu (službena kvalifikacija i opravdanje ciljeva) – na američkoj je ljevici dočekano kao potvrda stare teze da je vanjska politika Demokrata jednako agresivna, ako ne i agresivnija od republikanskih administracija. Komentarijat podcast ljevice koja je nabujala paralelno s političkim pokretom u konačnici iznjedrivši članove Kongresa lijevo od političkog mejnstrima, primijetio je da je Bidenovo bombardiranje ciljeva šijitskih postrojbi na istoku Sirije ostao bez glasnijih reakcija među Demokratima, što centrističkim, ali i onim lijevim. Iako je zadnja od intervencija jednako ilegalna kao Trumpove akcije (poput prošlogodišnjeg atentata na iranskog generala Qasema Soleinmanija), iza njih je ostala prilična tišina koju je tek donekle narušavala spomenuta podcast ljevica, progresivni kongresmen iz Kalifornije Ro Khanna i akademija.
Kontinuitet elite i nedovršeni poslovi na Balkanu
A upravo akademija, odnosno kritički dio međunarodnih studija/odnosa, a onda i povjesničari diplomacije, inzistiraju na klasifikaciji američke vanjske politike kao “inzularne”, odvojene od unutarpolitičkih pitanja oko kojih se dvije stranke te njezina krila i frakcije uvelike razmimoilaze i sukobljavaju. Američka vanjska politika (kao nešto službeniji i neutralniji termin od teorijski i politički nabijenih poput američke hegemonije ili Američkog Carstva) s druge je strane poslovično konsenzualna, živi u prostoru odvojenog od “provincijalnog” glasačkog tijela i njihove informiranosti u rukama elite koju čine profesionalni birokrati, ali i letači (teoretičar Perry Anderson ih naziva “in-and-outers”) iz odvjetničkih firmi, investicijskih banaka i korporacija. Imajući ovu radnu strukturu u vidu, kao i onu raniju tezu o inzularnosti ovog resora, nije ni čudo što je kontinuitet nešto što je najizdržljivija karakteristika američke vanjske politike kroz cijelo dvadeseto i početke dvadeset i prvog stoljeća. Taj kontinuitet nije (do kraja) uspjelo poremetiti ni Trumpovo četverogodišnje mahnitanje koje je iza sebe ostavilo, primjerice, jednostrano raskidanje nuklearnog sporazuma s Iranom kojeg su isposlovali ljudi iz aktualne administracije (arhitekt tog sporazuma je bio trenutni državni tajnik Antony Blinken), ali mu se neće tek tako lako vratiti, jer važno je održati kontinuitet.
Sve navedene karakteristike vrijede i za američko političko i vojno učešće na ovim prostorima. Opće mjesto je postala tvrdnja da se američka politika odavno izmakla iz našeg regiona. Njena zadnja važnija intervencija bilo je proglašenje kosovske neovisnosti koje je ostalo nedovršeni posao, a onda kao i u slučaju Bosne i Hercegovine i njene dejtonske nesavršenosti, prepušteno Europskoj uniji na brigu. EU se ubrzo pokazala potpuno disfkucionalnom i nesposobnom u implementiranju, svoje, “susjedske politike”, a pogotovo u kontekstu unutrašnjih kriza koje sad traju cijelo jedno desetljeće. Međutim, iako su se Sjedinjene Države nakon Clintona lagano povlačile s ovih prostora, kontinutet američke politike je ostao, ali i kontinuitet i struktura naših osjećaja prema tom intervencionizmu. Bidenov dolazak na vlast u obliku balzamiranog poluleša koji se jedva drži na nogama, među regionalnom žurnalistikom i analitikom dočekan je s jednakim vjerničkim žarom kao mošti i moći svetaca različitih kršćanskih denominacija na ovim prostorima.
Naše vječne devedesete i njihov ignore
Zagrebačke Novosti su skoro mjesec dana nakon inauguracije i tri mjeseca nakon izborne pobjede, odlučile na naslovnicu svoga izdanja staviti upravo Joea Bidena i prizvati iz povijesnih arhiva i njegovih memoara negativne i kritičke izjave o Tuđmanu i Miloševiću. Kao da će nam to išta reći o američkoj vanjskoj politici danas, dvadeset i kusur godina nakon što su te kvalifikacije izgovorene. Osim što će i dalje produžiti svojevrsnu melankoliju devedesetih koja očito nije samo rezervirana za desničarski državotvorni folklor, nego i dijelu ljevice dopušta da se prisjeća vremena beskompromisnog aktivizma i voluntarizma.
Još komičniji i orkestriraniji u svojoj izvedbi bio je bošnjački intelektualno-politički blok koji je još za vrijeme kampanje za američke izbore upregnuo sve svoje kapacitete da prati svaki korak amidže Džoa u njegovom pohodu na Bijelu kuću, ne bi li negdje spomenuo Bosnu i Hercegovinu i sjetio se naših i svojih devedesetih. Nažalost, tih koraka nije bilo bog zna koliko s obzirom na toda će budući američki predsjednik veći dio kampanje provesti u svom podrumu, skriven od korone i eventualnih gafova. No to nije bilo dovoljno nekima da ustvrde kako su upravo glasovi Bošnjaka (i Poljaka, sic!) bili ključni u Bidenovoj pobjedi. Bidenova pobjeda je dočekana sa slavljem na ulicama Sarajeva, a ponovno je aktualizirana nedavno kada je postalo razvidno da na mjesto novog visokog predstavnika dolazi njemački političar Christian Schmidt (CSU) čije će imenovanje, tobože podržati i Rusija, iako zasada to nije potvrđeno, štoviše demantirano je u članku u njemačkom Frankfuter Allgemeine Zeitung. Bez obzira na nejasan ishod ovih diplomatskih kadrovskih križaljki, SAD i džoker Džo se izvlače kao mogući ključan akter u raspetljavanju statusa quo i oko ovog imenovanja, ali i cjelokupne situacije u BiH i dugogodišnjeg političkog lockdowna uzrokovanog istekom roka Daytonskog sporazuma. Jedina osnova za takav optimizam ostaje u vječnim devedesetima i Bidenovom senatorskom angažmanu oko zaustavljanja rata u BiH, što je složit ćemo se, i logički i politički nevaljan zaključak iz današnje perspektive.
Drugim riječima, intelektualno-žurnalistička pera u regionu retke o američkoj politici ispisuju isključivo s referencom i pogledom na davne i nama vječne devedesete posljedično stvarajući i kod svoje publike taj isti osjećaj. A to je osjećaj provincije zatočene u traumi devedesetih iz koje neće nikad izaći, ili još gore, iz koje može izaći samo uz pomoć prestarog američkog predsjednika koji se u svojoj predugoj karijeri bio, među ostalim, angažiran i oko Balkana i ratova na ovim prostorima. Kontinuitet američke politike na ovim prostorima ne znači pravocrtno vraćanje u devedesete i u vrijeme kad je SAD bio jedini globalni hegemon pa onda i jedino rješenje. Upravo suprotno, kontinuitet vanjske politike SAD-e znači da neće ponuditi magično rješenje ovdašnjih političkih odnosa i gordijskih čvorova i to se pokazuje u kontinuitetu kroz zadnje tri američke administracije Sad manje nego ikad možemo očekivati takav intervencionizam, jer uz Bliski Istok, odnosno preciznije, Perzijski zaljev, kontinuitet američkih politika posljednjih nekoliko administracija i državnih tajnika pokazuje sve veću fokusiranost na Pacifički bazen i tamošnje partnere i konkurente. U tom smislu, situacija na Balkanu će se morati rješavati multilateralno bez deus ex machina rješenja, ali isto tako, reflektirajući i globalnu dinamiku u kojoj SAD sa ili bez Bidena sigurno nije više taj koji može biti deus ex machina u bilo kojem smislu.