Na stranicama Jutarnjeg lista jučer se pojavila varijanta jednog od najčešćih naslova u hrvatskom medijskom prostoru: Šok za poduzetnike! Ono što ih je ovaj put šokiralo jest predviđena raspodjela novca iz europskih izvora u narednom desetljeću. Srećom po higijenu javnog prostora ovaj put nije bila riječ o još jednom rafalu iz tabora sitne buržoazije, Glasa poduzetnika, već su se javili predstavnici druge i nešto krupnije frakcije, Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). Oni su u manje apokaliptičnom stilu od kolega zaključili da bi se europski novac trebao “pravedno” rasporediti između privatnog i javnog sektora: “fifti fifti”. I samim tim su se pobunili protiv trenutnog prijedloga koji privatnom sektoru osigurava tek 10% sredstava u obliku bespovratnih potpora, kreditnih jamstava i subvencioniranih kamata.
Institucionalni okvir u kojem se odvija primitak i raspodjela sredstava naziva se Nacionalni plan za oporavak i otpornost (NPOO). On predviđa, sukladno zahtjevima Europske komisije, nekoliko javnih reformi koje uključuju školstvo, zdravstvo, tržište rada, javnu upravu i pravosuđe, a nalaže i da 37% investicija bude vezano uz zelenu transformaciju, a 20% uz digitalnu. Nije tu Hrvatska nikakav izuzetak, većina ostalih članica za koje postoje dostupne informacije, “osuđena” je na sličan omjer javne i privatne apsorpcije tih sredstava. Dakle, nije riječ o našem povampirenom javnom sektoru koji sve uzima sebi po nahođenju. No, u HUP-u smatraju da omjer nije dobar jer privatne investicije imaju bolji učinak na ekonomiju od javnih i nastoje uvjeriti Komisiju i Vladu da s obzirom na taj, valjda znanstveni uvid, promijene plan. Zvonimir Savić, premijerov savjetnik i koordinator NPOO-a, ističe da razumije zahtjeve poduzetnika, ali smatra da će na ovaj ili onaj način trećina sredstava završiti u privatnom sektoru, i to kroz izvođenja radova u sklopu javnih investicija.
Ono što u ovoj raspravi izostaje jest pitanje količine novca za (post)pandemijski oporavak. Naime, portugalsko preuzimanje predsjedanja Unijom opet je aktiviralo pitanja porezne transparentnosti. Ideja je stara nekoliko godina, prošla je bila i Europski parlament 2016., ali je u kompliciranoj briselskoj proceduri zapela na Vijeću ministara 2017. godine. Pritom je ideja prilično jednostavna i zdravorazumska: traži se da multinacionalne kompanije poreze plaćaju u zemljama u kojima vrše ekonomsku aktivnost, a ne u onima u kojima su registrirane i knjiže prihode i profite. Te zemlje u kojima su firme registrirane su uglavnom porezne oaze unutar EU poput Luksemburga ili Nizozemske. Prema konzervativnim procjenama europske zemlje godišnje iz svojih proračuna zbog porezne evazije izgube između 50 i 70 milijardi eura godišnje, dok se u Europskom parlamentu baratalo s cifrom od 200 milijardi godišnje koliko ostane na računima kompanija pomoću tehnika zaobilaženja.
Portugalski ministar ekonomije i digitalne tranzicije, Pedro Siza Vieira, izjavio je nakon sastanka s resornim kolegama iz ostalih članica da većina podržava direktivu po kojoj bi kompanije bile obvezatne podnositi izvještaje o poslovanju “od zemlje do zemlje” i sukladno tim izvještajima plaćati poreze u pojedinim zemljama. Njegove riječi je potvrdio i Thierry Breton, povjerenik Komisije za unutarnje tržište, rekavši da je dogovor blizu. Direktiva ne odudara od one koju je Komisija predložila 2016. i predstavlja značajan korak naprijed. Ipak, kritičari ističu da je i dalje skromna u svom zahvatu. Postoji klauzula kojom se dopušta neobjavljivanje “poslovno osjetljivih informacija” što ozbiljno ugrožava nužnu transparentnost. Također, podređenost direktivi je predviđena za kompanije čiji godišnji promet nadilazi 750 milijuna eura što značajan dio kompanija ostavlja po strani.
Bez obzira na probleme, prvi korak je učinjen i tema je opet u žarištu. Nadajmo se da će pronaći odjeka i u Hrvatskoj u kojoj se sva pitanja porezne politike svode na presiju i uhljebe. Istovremeno kompanije u Europi zaobilaze porezne sustave i uskraćuju nam milijune koje bi mogli iskoristiti u svrhu ekonomskog oporavka. A u Hrvatskoj im nitko ne brani ulaz u kafiće. Naprotiv, ne bi bilo čudno kad bi kod naših poduzetničkih ideologa prevladao stav: pa imaju i pravo.