Još od uspona takozvanih populističkih pokreta i stranaka u prošlom desetljeću sociolozi, politolozi i komentatori raznih profila nalaze se pred priličnim analitičkim izazovom. Kakva je demografska struktura tih novih društvenih pokreta i glasača? Kakve su im bile prijašnje političke sklonosti, a kako stoje s “kapitalima” – društvenim, simboličkim i onim “pravim”? Odgovori i objašnjenja su varirali u uvjerljivosti, a pandemijska godina je donijela novi sloj kompleksnosti. Lokdauni su neke podjele dodatno zaoštrili, ali i rezultirali nekim novim koalicijama. Početak 2021. godine donio je “savršen” analitički test. Relativno mali broj ljudi je “sudjelovao”, a sam događaj je bio centralna svjetska vijest. Riječ je o napadu na američki Kongres.
S obzirom na to da smo sve mogli pratiti uživo nije trebalo puno čekati na prve demografsko-političke dijagnoze. I više nego očito je bilo po rekvizitima i parafernalijama da ekstremna desnica prevladava u napadu, ali nije bilo baš tako jasno tko su zapravo svi ti ljudi. Pojedine medijske priče o zapaženijim figurama su dale naslutiti da se ne radi o koherentnoj grupi ljudi: bilo po porijeklu, bilo po klasnoj poziciji. Bilo je samo jasno da se ne radi o nekim “autentičnim” predstavnicima naroda – zapostavljenog i obespravljenog. Novo istraživanje objavljeno prije dva dana nam dopušta da napustimo krajnji analitički oprez i da nešto hrabrije zakoračimo u političku dijagnostiku. Autori istraživanja su Robert A. Pape i Keven Ruby, dugogodišnji članovi istraživačkog tima na projektu naziva Čikaški projekt o sigurnosti i prijetnjama. Projekt se uglavnom bavi demografskom strukturom domaćih i međunarodnih terorističkih skupina.
Metodologija istraživanja je bila relativno jednostavna. Uzorak su im predstavljali uhićeni zbog napada u Washingtonu i to ne svi, već njih 193 koji su ušli u samu zgradu. Podatke o njima su saznavali iz sudskih procesa i iz novinskog izvještavanja. Te su podatke usporedili s onima uhićenih zbog nasilja vezanog uz ekstremno-desne ciljeve u periodu od 2015. do 2020. godine. Istraživanje i usporedbe su rezultirali s četiri relevantna zaključka. Prvi glasi da se većina uhićenika odlučila na nasilne činove zbog poziva Donalda Trumpa da ospore službene rezultate izbora. Drugi zaključak je politički prilično znakovit: većina uhićenika nije imala nikakve veze s postojećim ekstremno desnim organizacijama i bandama koje redovito promoviraju i ostvaruju političko nasilje. Ni članstvom ni objavama nekakve podrške na društvenim mrežama. Ako se ti podaci usporede s onima za period uhićenja u proteklih pet godina više je nego očito da su u njima naglašenije sudjelovali pripadnici organiziranih ekstremno desnih grupa.
Treći zaključak je vezan uz demografsku strukturu. I tu se mogu primijetiti značajne razlike u odnosu na uobičajeno ekstremno desno nasilje. Sudionici u vošingtonskim nemirima su stariji od svojih prethodnika i bogatiji. Prosjek godina je 40, a dvije trećine su bile starije od 35, dok su dvije trećine uhićenika u prijašnjim slučajevima bili ispod 35 godina starosti. Također, 40% uhićenih na Capitol Hillu bili su ili vlasnici poduzeća ili srednjoklasnih zanimanja (white-collar jobs). Bilo je tu menadžera, IT stručnjaka, odvjetnika, liječnika, vlasnika dućana i knjigovođa. Tek ih je 9% bilo nezaposlenih. Kod prijašnjih uhićenika slika je prilično drukčija: 25% nezaposlenih i gotovo nitko zaposlen na bolje plaćenim radnim mjestima. Četvrti se pak zaključak tiče mjesta stanovanja uhićenih. Oni ne dolaze većinom iz standardnih republikanskih uporišta i područja u kojima je Trump dominirao. Reklo bi se da su pravilno raspoređeni u odnosu na političke sklonosti mjesta iz kojih dolaze.
Istraživači priznaju da njihov rad ima određene metodološke manjkavosti. Između ostalog, u periodu od pet godina bilo je više vremena za pronaći veze uhićenika s organiziranom ekstremnom desnicom, nego u nepunih mjesec dana. Međutim, uz još pokoju ogradu, može se bez oklijevanja ustvrditi da ono čemu smo svjedočili na Capitol Hillu prilično odudara od dosadašnjeg ekstremno desnog nasilja. A najvažniju razliku smo već spomenuli: sudionici su stariji i imućniji nego njihovi prethodnici. Ti zaključci su relevantni za borbu protiv ekstremno desnog nasilja: ne možemo ga tretirati kao “ispušni ventil” mlađarije, a niti kao političko utočište nezaposlenih i siromašnih radnika. Situacija je puno kompleksnija i zahtijeva odgovore koji nadilaze refleksni obrazac u objašnjavanju suvremenog (anti)fašizma: obrazovane elite vs. siromašna radnička klasa.