U raspravama o ulozi ustaštva u suvremenom hrvatskom društvo uglavnom izostaje spominjanje ideoloških prilagodbi ustaške emigracije u hladnoratovskom kontekstu. U tom je pogledu najindikativnija putanja ustaškog koljača Maksa Luburića koji je svoje u stavove integrirao antikomunizam liberalnog zapada uz zagovor svehrvatskog pomirenja s partizanima.
U redovitom ritmu u hrvatskom javnom prostoru ustaše postaju tema dana. Povod su uglavnom, kako se to eufemistički kaže, incidenti. Nakon prošlotjednog Milanovićevog demonstrativnog bojkota u raznim medijima povela se rasprava o zakonskoj zabrani ustaških simbola. Nema vidljivih razloga zašto ova zabrana ne bi predstavljala pozitivnu promjenu no na Biltenu je ovih dana već pisano zašto ona sama po sebi ne može predstavljati konačno rješenje. Tome se može dodati i da se s temeljnim odrednicama ustaške ideologije i njihovim društvenim posljedicama nije moguće obračunati tek brisanjem pokliča “Za dom spremni” i nekoliko problematičnih amblema iz javnog prostora.
Ustaštvo nije nova pojava. Živimo u desetljeću u kojem će se navršiti 100 godina otkako su Ante Pavelić i njegovi sljedbenici pod okriljem fašističke Italije i Mađarske utemeljili svoju organizaciju. Ustaše i njihovi simpatizeri su kroz godine prolazili različite faze uvjetovane povijesnim okolnostima. Njihov pokret u više se navrata znao razgranati na nekoliko sukobljenih struja, mijenjali su im se saveznici, a vodeći ljudi katkada su značajno prilagođavali svoju retoriku.
Poslijeratna putanja
Najzanimljivija i najvažnija ličnost kroz čiju biografiju možemo skicirati ustašku političku evoluciju je Vjekoslav Maks Luburić. Osnovne crtice o njemu teško da je ikome potrebno posebno predstavljati, radi se o jednoj od notornijih figura moderne hrvatske povijesti. Najpoznatiji nam je definitivno po obnašanju dužnosti upravnika koncentracijskih logora u vrijeme tzv. NDH. Krvavi trag koji je za sobom ostavio u ratu priskrbio mu je i kultni kulturološki status u postsocijalističkom razdoblju, tako da je mlađim generacijama uglavnom poznat kao najopjevaniji hrvatski general (Jasenovac i Gradiška Stara / to je kuća Maksovih mesara). Luburić je jedan od prvih ustaša, pridružio im se nedugo nakon osnutka organizacije 1929. godine. Odrastao je u siromašnoj hercegovačkoj obitelji. Oca su mu u djetinjstvu ubili žandari Kraljevine Jugoslavije, prema njegovom tumačenju samo zato što je bio Hrvat. Teško da je ovo cijela istina, ali s obzirom na poznatu represivnost karađorđevićevske policije moguće je da mu je otac bio nevina žrtva etnički motiviranog progona. Na kraju krajeva nije previše ni bitno, s obzirom na to da su Luburić i njegovi simpatizeri očevu smrt koristili prvenstveno kao morbidnu izliku za kasniji genocid nad Srbima.
Vrlo mlad se politički aktivirao i bio prisiljen napustiti zemlju. U razdoblju tzv. NDH postepeno se uzdiže u vojnim redovima do čina domobranskog generala i skuplja odličja. Fanatičnost dokazuje i nakon sloma Njemačke i saveznika kada ne bježi iz zemlje već na čelu skupine gerilaca (ustaše su ih nazivali “križarima”) dulje od dvije godine nastavlja oružanu borbu po jugoslavenskim šumama. Tek nakon teškog ranavanja tajnim kanalima uspio se domoći Francove Španjolske. Ova država bila je rijetka europska destinacija u kojoj su ustaše i drugi kolaboracionisti nakon Drugog svjetskog rata mogli pronaći potpuno sigurnu luku. Većina ih je utočište pronašla u prekooceanskim kapitalističkim zemljama kao što su SAD, Kanada, Australija ili Argentina. Luburić se nakon nekog vremena skrasio u malom mjestu nedaleko od Valencije, ali ni ovo razdoblje nije koristio za mirovanje. Uključuje se u tokove ustaške emigracije, pokreće časopis Drina, a ranih pedesetih osniva organizaciju Hrvatski narodni otpor )HNO) sa sjedištima u više zemalja.
Druga polovica njegove političke biografije daleko je slabije poznata od prve, naročito od ratnog dijela, iako je iz današnje perspektive najzanimljivija. Detalji Luburićevih osobnih stavova vjerojatno bi nam ostali dobrim dijelom nepoznati da prije nekoliko godina nije objavljena knjiga “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” kao dio biblioteke “Hrvatska povijest” izdavačke kuće Despot Infinitus. Ovaj izdavač poznat je po suradnji s ljudima koji gaje otvorene simpatije prema ustašama, ali to ne znači da je svako njihovo izdanje beskorisno za povjesničare i one sa sličnim istraživačkim afinitetima. Knjiga Luburićevih pisama zapravo je zbornik dokumenata od preko tisuću stranica. Urednik je Mile Boban zvani Otporaš, član Luburićevog HNO-a.
Boban je godinama sakupljao pisma koja su razni pripadnici emigracije dobivali od “Generala Drinjanina” kako se Luburić nakon rata često nazivao. Sva ih je u formi fotokopija objavio u spomenutoj knjizi. Izdanje je pomalo kaotično sastavljeno, pisma nisu uvijek striktno kronološki poredana, manji dio pisan je rukom i iznimno nečitljiv, ali većinski su nastala na pisaćoj mašini i jasno datirana. Nije uvijek očito tko je Luburićev sugovornik s druge strane pošto mnoga pisma započinju s “Dragi brate” bez da je sačuvana i skenirana kuverta u kojoj su poslana pa su nam poznata imena samo onih sugovornika koji su u pismu direktno oslovljeni imenom ili ponekad prezimenom. Neki sugovornici iznevjerili su ukazano povjerenje i načela konspiracije jer na jednom pismu u kojem Luburić ispituje bi li Pavelića oko kojeg se u Argentini stezao obruč UDB-ine istrage bilo moguće prebaciti u Španjolsku možemo uočiti rukom nadopisanu napomenu “Samo za tebe – pročitaj i spali”.
“Čisti” antikomunizam
Hladnoratovski povijesni kontekst u potpunosti je odredio Luburićev politički rad. Na globalnoj razini bilo je to razdoblje stalne zaoštrenosti između kapitalističkih zemalja predvođenih imperijalnim silama poput SAD-a s jedne i socijalističkog bloka predvođenog SSSR-om s druge strane. Luburić je kao prekaljeni fašistički borac od svih svojih načela najčvršće gajio antikomunizam tako da je očekivano odabrao stranu Zapada. U pismu povjerenicima HNO-a 1953. godine ističe “problemi čovječanstva riešavati će se na globalnoj bazi i mi Hrvati ne možemo se izvući ispod suda, koji će odlučivati sudbinom sviju i velikih i malih. Potrebno je stoga uskladiti naše osnovne stratežke planove sa protukomunističkim križarskim pohodom slobodnog svieta”. U istome pismu odbacuje mogućnost da su članovi HNO-a fašisti ili nacisti za što su bili optuženi u međunarodnim emigracijskim krugovima.
Drugom prilikom ne krije oduševljenje izborom Dwighta Eisenhowera za američkog predsjednika i tvrdi da “počima nova era u borbi protiv komunističke svjetske revolucije”. Piše predložak na engleskom i apelira na druge organizacije emigracije da prema njemu sastave čestitke bivšem savezničkom generalu na izbornoj pobjedi. Nakon zabrinutosti suradnika iz SAD-a zbog poziva na obavijesne razgovore koje je FBI uputio pojedinim odbjeglim ustašama u Americi Luburić ih umiruje: “Još bih vam rekao koju o FBI. Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude s FBI. Ja se ne bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati s jednim od tih ljudi. Oni su inteligentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti. da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Nijemcima, idemo s Amerikancima”. Kada motivira emigraciju na proslavu za ustaše najbitnijeg datuma konstatira “U slobodnom svietu nitko nas neće progoniti radi 10. travnja”. Luburić dakle spas i rješenje problema hrvatskog naroda vidi u SAD-u odnosno u zemlji s kojom se u netom završenom najkrvavijem sukobu u ljudskoj povijesti nalazio na suprotnim stranama.
Ovo može djelovati kontradiktorno samo ako ste zahvaljujući mejnstrim medijskim i historiografskim tumačenjima neupućeni u povijest Drugog svjetskom rata. Između zapadnih saveznika i Trojnog pakta nije postojao ideološki, već samo vojni sukob nastao kada su se Hitlerovi imperijalni apetiti počeli sukobljavati s njihovima. O svesrdnoj podršci koju su lideri zemalja liberalne demokracije iskazivali fašistima u vrijeme njihovog uspona nekoliko je puta pisano i kod nas. Nakon vojnog poraza nacizma najneposrednija prijetnja Zapadu ponovno postaju komunisti. “Slobodni sviet” kako ga naziva Luburić u tim se okolnostima nije mogao odreći ljudi poput njega – iskusnih i fanatičnih antikomunističkih boraca. On nipošto nije jedini primjer ovog saveza, tisuće drugih odbjeglih nacista, fašista i kolaboracionista koji su gradili karijere u vojnim, obavještajnim i stranačkim strukturama Hitlerove Njemačke i njenih saveznika poslije rata pronašlo je utočište na Zapadu. Mnogi od njih nisu odabrali mirovinu već su s radom nastavili u organizacijama poput NATO-a ili na drugim pozicijama na kojima su bili potrebni.
Okretanje Zapadu
Dokaz u prilog tezi o poslijeratnom nastavku suradnje kapitalističkih država i fašiste može se pronaći i u pozicije Luburićeve druge domovine Španjolske. Zemlja u kojoj se fašistička klika na vlast uspela državnim udarom bila je vjerni saveznik SAD-a. Madridskim paktom 1953. godine Amerikanci su se obvezali isporučiti više od milijardu dolara ekonomske pomoći u zamjenu za gradnju mornaričkih i avionskih vojnih baza na španjolskom tlu. Luburić ovo komentira riječima “zadnji ugovor diže ovu zemlju i nema sumnje, da će skoro biti pod oružjem dva milijuna Frankovih vojnika.Već dolaze avioni brodovi i oružje. Izgradjuju se baze u zemlji i Franko će biti jedna od poluga, koju će slobodni sviet pokrenuti protiv komunizma”. U istom pismu može se čitati o komičnoj situaciji u koju su se neke ustaše dovele pretjeranim entuzijazmom povodom američke vojne ekspanzije.
Sudeći po Luburićevom pisanju velik dio njih se brže-bolje raznim kanalima pokušao prebaciti u Španjolsku u iščekivanju opće antikomunističke vojne ofanzive. No Španjolska je imala strog granični režim pa je svakog pridošlog čovjeka bez ustanovljene prošlosti smatrala mogućim komunističkim špijunom. Luburić je zato dobar dio vremena trebao potrošiti na izvlačenje suboraca iz Francovih zatvora i radnih logora i nagovaranje onih “preko bare” na strpljenje. Možemo samo pokušati zamisliti od kakvih se individua sastojala politička emigracija u kojoj je masovni ubojica Luburićevog ranga mogao biti zagovornik promišljenijeg pristupa. U nekoliko pisama prisiljen se opravdavati pred optužbama zbog sklapanja braka sa strankinjom, objašnjavajući da omjer Hrvata i Hrvatica u emigraciji nije povoljan i da mu žena dolazi iz ugledne falangističke obitelji “španjolskih ustaša” te kako je dužnost svakog hrvatskog vojnika da stvori potomstvo, odgaja djecu na hrvatskom jeziku i ne dopusti da nam se zatre rod.
Ideja pomirbe
Iako očigledno adaptiran na nove okolnosti sva dotad navedena pisma Luburić završava pozdravom “Za Poglavnika i Dom spremni!”. Ustraje u čvrstoj NDH-nostalgiji i želji za obnovom propale države. U svom časopisu ističe – “Naše je ime naš program, a zovemo se Drina”. To se mijenja. Već u pismima iz 1955. i 1956. vidljivo je da se javljaju problemi u komunikaciji s Pavelićem. Nekadašnji poglavnik i Luburićev nadređeni u Argentini je vodio svoju sekciju emigracije i organizaciju Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Razlozi razlaska iz Luburićevih pisama nisu posve jasni i ostavljaju dojam da se radi ponajprije o sukobu oko prevlasti nad emigracijom. Pavelić svog generala čak optužuje da je ratni zločinac. Uzrujan ovim raspletom Luburić pristašama tumači svoja stajališta, ali od sada bez pokliča poglavniku i domu na kraju pisama. Počinje se koristiti neutralnijim krilaticama poput “Tako nam Bog pomogao” i nastavlja s daljnom prilagodbom.
Otvoreno zagovara ideju pomirbe ustaša i partizana. U letku Drine nazvanom “Prvi korak” govori kako se savjetovao sa ljudima “najraznijih političkih i ideoloških smjerova” kako se podjele moraju nadići jer smo “kroz našu poviest bili križari i janjičari, krajišnici i panduri, legionari i askeri, ustaše i domobrani, partizani i zaštitari. Ali sad već u atomsko doba, zaista je došlo vrieme, da budemo samo i jedino HRVATSKI VOJNICI.” U kasnijem pismu čak se šaljivo potpisuje sa “ustaško-partizanski Maks” i nastavlja sa zagovaranjem pomirenja. Kao što je demonstrirao i ženidbom, nije nacionalno isključiv ako s pripadnicima drugih naroda može pronaći zajednički nazivnik u antikomunizmu. Često zagovara suradnju s istočnoeuropskim disidentima i bivšim kolaboracionistima te apelira na svoje suradnike da ne vrijeđaju njihove pravoslavne vjerske osjećaje, čak ni u slučaju Srba.
Zaslugama urednika knjige pisama gospodina Otporaša na internetu je dostupan i audio zapis Luburićevog govora povodom obilježavanja 10. travnja 1968. otprilike godinu dana prije nego što će ga likvidirati osobni pomoćnik, ubačeni agent UDB-e. Datum uspostave NDH ne tumači kao isključivo ustaški praznik već kao romantični podsjetnik na nužnost borbe za boljitak nacije. Zagovara zaboravljanje grijeha prošlosti i okretanje budućnosti, a one koji ustaško-partizanski rat žele proslijediti mlađim naraštajima optužuje kao izdajnike “hrvatske stvari”. Jasenovački mesar nije izumitelj principa nacionalne pomirbe, ali jest pionir njegove primjene među Hrvatima kao i zagovaranja euroatlantskih integracija. Svojim radom utjecao je na disidentske krugove i sasvim je očito da je tvrdnja njegovih simpatizera kako je upravo on inspirirao politiku povijesti Franje Tuđmana istinita.
Luburićeva poslijeratna biografija ne uči nas samo o sprezi imperijalizma i fašizma nego i tome da povijest ne poznaje apsolutne pobjednike. Možda je izgubio bitku 1945. godine, ali današnja Hrvatska se nalazi unutar bloka zemalja u kojem ju je htio vidjeti. Domaći politički život u kojem se sve mjeri po nacionalnom ključu također je u skladu s njegovim principima, naročito iz perioda nakon razlaza s Pavelićem. Bez napuštanja svojih temeljnih vrijednosti vješto je manevrirao 20. stoljećem i pronalazio adekvatne pokrovitelje. Simbolička legislativna denacifikacija kakva se zadnjih dana u nas najavljuje nije učinkovita. Da je živ, sam Maks Luburić bi ju bez problema izbjegao. Ono što je nekada bio fašizam – glavna prijetnja demokraciji i opstanku čovječanstva – danas ima druge oblike. Ako želite živjeti u društvu bez ikakvih fašistoidnih pojava morate znati da vam aktualne vijesti i povijesna gibanja posljednih desetljeća ne idu u prilog. Oni koji su provodili dosljednu denacifikaciju izgubili su Hladni rat, a oni koji su fašistima pružali ruku njegovi su pobjednici i ne pokazuju namjeru da se povuku s vlasti ili dozvole promjenu sistema koji su izgradili.