društvo
Hrvatska
vijest

Pravo medija na iživljavanje nad društvom

Foto: Wikipedija / Klinička bolnica Dubrava / Ilustracija

Razumijevanje vlastite slobode među medijima u Hrvatskoj sve više nalikuje borbi bijelih Amerikanaca za Drugi amandman i pravo na nošenje oružja: branjena istom žestinom sloboda medija postaje oružje za iracionalno skandaliziranje i osuđivanje ponašanja različitih segmenata društva, ispražnjeno od osjećaja društvene odgovornosti. Komercijalni portali prednjače u tome. Istovremeno, refleksija o ulozi koju takve uredničke politike imaju u društvu često izostaje, djelomično ili u potpunosti. Sloboda kako ju mediji u Hrvatskoj upražnjavaju često djeluje kao frustrirano iživljavanje nad društvom jednokratnim rafalnim vijestima uokvirenima tek upiranjem prstom i prozivanjem svega što iznenadi dušebrižničku skrb lažnog društvenog morala – jer njega se osobno ne pridržavaju ni autori skandalizirajućih redaka, a kamoli tko drugi. Iz velikog broja tekstova ispucanih na istu temu, često u istom danu i dahu, čitatelji rijetko mogu saznati sistemske i sveobuhvatne informacije o fenomenu ili o društvu u kojem žive.

Najbolji takav primjer ovih dana je takozvani tulum medicinskog osoblja u Kliničkoj bolnici Dubrava, u ovo doba poznatoj kao covid-bolnici. Snimku je prvotno objavila komercijalna televizija s nacionalnom koncesijom fokusirana na jefitni i zabavni sadržaj, a ne pretjerano specijalizirana za informativne i političke emisije. No, tema je dobila puni društveni zamah tek nakon što ju se počelo lešinariti po komercijalnim portalima. Priča ide da je jedna od medicinskih sestara najavila odlazak na daljnji stručni rad u Njemačku. Oproštaj je organiziran uz harmoniku i ples u bolnici, među ljudima koji godinama zajedno rade, koji su proteklu godinu proveli praktički u ratnim rovoskim uvjetima i koji sada već trebaju dobiti oznaku veterana, jer su uvjeti rada u epidemiji toliko teški. Podsjetimo prvo, šanse su maksimalne da se radi o cijepljenim ljudima, jer je medicinsko osoblje u Hrvatskoj među prvima primalo cjepivo zbog izloženosti virusu, što su i mediji trebali pretpostaviti. To znači da epidemiološki rizici nisu bili toliko strašni koliko su ih mediji takvima prikazali. Optužbe za nepoštivanje mjera su neinformirane, i u tome leži po meni najveći medijski skandal s ovom pričom. Mediji ignoriraju cjepivo da bi zajahali na valu skandaliziranja, premda bi jedini objekt društvene osude trebali biti oni sami. Tretman javnosti kao da se sastoji od potpunih debila tako postaje osnovna urednička nit komercijalnih portala, štoviše, nerijetko će vas njihovi novinari upravo upozoravati da je njihova publika prepuna nepsimenih idiota. Isti ti “idioti”, preziru i medije i novinare i zauzimaju premijerovu stranu u napadima na medije, jer je realno stanje stvari takvo da su novinari postali degutantnije javne osobe od samih političara. A zato su jednako odgovorni i sami mediji i političari. Publika je tu tek žrtva neobrazovanih stubova demokracije, no vratimo se na medicinare i najvažnija pitanja u toj branši.

Da je medicinsko osoblje među prvima cijepljenima je savršeno logična odluka, oni su prvi na udaru virusa i pritom jako skupo obrazovani. Da bi se obrazovalo medicinsku sestru, više nisu potrebne samo četiri godine srednje strukovne škole, već je ona produžena na pet godina, a gleda se i prvostupnička diploma, što obrazovanje medicinskih tehničara produžuje sa 4 ili 5 na 7 ili 8 godina samo škole, a tu su još i prakse te stažiranje, pa se sve skupa produži i na osam i više godina. Nadalje, za obrazovanje liječnika, nakon srednje škole, potrebno je još minimum šest godina. No, liječnici sa šest godina fakulteta, potom su tek liječnici opće prakse, obiteljske medicine i slično. Ako žele biti specijalisti, a takvih nam treba sve više, onda se i njihovo obrazovanje produžuje za još pokoju dugu godinu. Drugim riječima, medicinske radnike skuplje je proizvesti od bilo koje druge grane zanimanja potrebnih društvu, pa ih tako treba i tretirati tj. zaštititi.

Šira društvena perspektiva

Kad sve to napokon završe, njihov tretman u društvu polariziran je između ugleda i prezira. Ugled je uostalom ono što u Hrvatskoj potplaćene medicinare drži unutar zemlje. Ipak, sve veći broj zdravstvenih radnika odlazi na zapad gdje se tamošnje visoke plaće ne mogu mjeriti s našim bijednima. To je tranzicijska posljedica privatizacije “svega”, zabilježena u svim postsocijalističkim zemljama (a posebno dramatično odmakla u Rumunjskoj). Prevareni uvjetima koje su nam kapitalističke zemlje nametale, danas skupo, o javnom trošku obrazujemo medicinski kadar koji potom odlazi na rad u zapadne zemlje, kamo mi onda idemo na skupo i privatno liječenje, u nedostatku razvijenih metoda u našim zemljama. I krug je skoro pa zatvoren. Ekonomski razlozi za emigraciju su tu, no nova generacija dijaspore kad god ih se pita zašto su otišli iz zemlje, kao razlog ne navodi samo potplaćenost, jer realno, s visokom stručnom spremom, potplaćenost osjećaš samo ako se uspoređuješ sa sebi sličnima u drugim zemljama, ne baš ako se uspoređuješ sa prosjekom koji postoji u matičnoj zemlji. Ne, nova, mlada i visokoborazovana dijaspora ne odlazi samo zbog potplaćenosti, nego zbog atmosfere u zemlji i ograničenih mogućnosti.

I dok će mediji s razlogom razapeti političku elitu zbog anketa dijaspore koje kao uzrok emigracije navode užasnu atmosferu u zemlji, neće primijetiti koliko su i sami odgovorni za takvu situaciju. Nemoguće je izbjeći političnost medija. Ma koliko se trudili ofarbati se objektivno, mediji nisu neutralni, niti su ikada bili, niti će ikada moći biti. Svaki medij ima svoju politiku i ona se zove uredničkom, ali je to i dalje politika. Svaki novinar ima ideologiju, a onaj koji misli da je nema nije dobar izvještavalački novinar. Novinari su štoviše toliko politizirani da nerijetko međusobno ne pričaju upravo zbog politike i postupaka vezanih uz nju.

Novinarstvo kojim nas komercijalni mediji svakodnevno pitaju zapravo nije dovoljno kvalitetno. Tako su brojne perspektive iz kojih se temi “tuluma” u covid-bolnici moglo pristupiti, pa čak i iz komercijalne, senzacionalističke perspektive. Evo, nekoliko takvih mogućih naslova: “Skandalozno: medicinsko osoblje toliko je očajno plaćeno da je primorano emigrirati uz zvuke harmonike”; “Skandalozno: rastu tužbe zdravstvenih radnika protiv poslodavaca zbog ukradenog rada”; ili “Skandalozno, nakon što smo ih skupo obrazovali, zdravstveni radnici nas ostavljaju jer su svedeni na prosjački štap”. Ili: “Skandalozno, zasluge medicinara ravne su braniteljskima, a odnos prema njima je maćehinski”. Svi ovi primjeri naslova, mogli su zadržati u komercijalnim medijima “nužnu” senzaionalističku komponentu, ali je ona mogla biti prikazana iz društvenog konteksta, iz društvene perspektive, uostalom, to je i politička perspektiva. Umjesto toga, dobili smo moralizatorsku perspektivu, koja je običnim građanima “digla tlak”, a slabe političare još jednom poslala u mišju rupu srama, natjeravši ih da se i sami pridruže neopravdanoj hajci na zdravstvene radnike. Logika po kojoj su zdravstveni radnici heroji, koji moraju biti bezgrešni je u najmanju ruku retardirana, bez pretjerivanja. A mediji koji je promoviraju su užasno loši mediji. Isti oni borit će se zubima i noktima protiv novih odredbi Zakona o medijima proglašavajući taj zakon kršenjem njihove slobode. Realno, nove odredbe Zakona o medijima prisiljavaju te medije na vršenje njihove primarne funkcije: one javne, na uštrb profitne logike. Stoga novi zakon o medijima treba podržati. Problemi koji će potom uslijediti, nužan su put ka sazrijevanju tranzicijskih elektroničkih komercijalnih medija.