politika
vijest

Zeleni proračun za Europu: para k’o blata, ali za koga?

Foto: AFP / Pool / Olivier Hoslet / Ilustracija

Europske institucije donijele su u utorak (10. studenoga) konačni dogovor o dugoročnom europskom proračunu koji vrijedi za narednih sedam godina. Proračun je vrijedan 1.07443 bilijuna eura, kojem je pridodano još dodatnih 16 milijardi eura, raspoređenih iz prihoda koji se privređuju od raznih EU kazni, a koje će se sada usmjeriti uglavnom za zdravstvo i obrazovanje. Da bi proračun bio konačan i stupio na snagu moraju ga potvrditi Vlade EU i Europski parlament. Novi prihodi ostvarivat će se od novih digitalnih poreza i carina na razne oblike stvarne cijene ugljika, budući da se planira porez na proizvode koji nisu klimatski neutralni i nisu proizvedeni u EU. Pregovori o neplaćanju kamata na nova zaduženja uzrokovana epidemijom nisu prošla, ali su osmišljeni novi kompromisi upitne djelatne moći.

Već smo pisali o ovom budžetu iz ekološke i poljoprivredne perspektive pokušavši objasniti princip po kojem je donesen: prvo je Europska komisija donijela plan koji je u startu zvučao nerealno. Osim što se sastojao od popisa lijepih želja i kroničnog manjka financijskih sredstava za njegovu realizaciju, taj plan nikada zapravo nije bio ona politička reakcija koja bi uvjerila Europu da naši političari zaista misle ozbiljno. Onda je, kao i obično, Europski parlament sveo plan Komisije sa popisa lijepih želja na “demokratske mogućnosti” koje su zapravo značile da na razini parlamenta iz zastupnika počinju progovarati lobisti i interesi krupnog kapitala, iako je nepravedno reći da nije tu bilo i klasno potpuno opravdanih zahtjeva. Komisijin plan je, iako razvodnjen u parlamentu, i dalje imao kakvog takvog političkog i klimatskog smisla. Sve dok se u tu limunadu nije umiješalo Vijeće ministara koje je odbilo protekcijske mjere koje limitiraju interese najkrupnijih igrača.

Što se “rupa u sustavu” tiče – one su tolike da teško da se još uopće mogu nazvati rupama, možda bi bilo bolje, iako preuzetno, kazati da je ovo zapravo realizirano u mala fides, premda su početne namjere sigurno bile bona fides. Kao što smo već pisali, ovaj će proračun dobiti naziv zeleni, ali to je isprazna etiketa budući da će se “zemlje EU obvezati da će od 2024. godine potrošiti 7,5% primljenih sredstava na očuvanje vrsta i ekosustava, povećavajući udjele na 10% od 2026. godine.” Kao što smo već pisali, od tih 7.5 posto budžeta na stvarnu zaštitu okoliša otići će maksimalno dva do tri posto. Ako se i to dogodi budući da će “pravilnik koji bi određivao potrošnju ovoga cilja biti izrađen tek do 2024. godine.

Jaki na riječima, slabi na djelima

Pristup Europske unije klimatskoj krizi sada je zaista sasvim transparentan na svim ideološkim raznima: na javno diskurzivnoj razini nosimo tijare i pravimo se predvodnicima svih dobrih sila, premda se car šeta po svijetu gol. Na računovodstvenoj razini sve inovacije ograničit ćemo i paralizirati ustupcima, odgodama i posebno implementiranim menadžerskim osiguračima potrebnima kako ne bismo ugrozili interese krupnog kapitala. Na demokratskoj: zagušit ćemo stanovništvo pojedinim, parcijalnim i strogo kompartmentaliziranim informacijama s vrijednosnim porukama, dok će realizaciju programa u cijelosti razumjeti nitko nigdje i nikada, dok se znanstvenici post-factum ne prime analiza izvršenih budžeta.

Jedan od takvih izvještaja je ovaj Međunarodnog instituta za održivi razvoj koji pokazuje da su vlade zemalja G20 među kojima su cijela EU te Francuska, Njemačka i Italija (i VB) u periodu od 2017.-2019. fosilnim izvorima energije pridonijeli financijskim injekcijama u prosjeku teškima čak 584 milijarde dolara godišnje. Sredstva su injektirana putem izravnih proračunskih davanja, putem poreznih olakšica, subvencija na cijenu (ovdje treba biti oprezan u izračunima jer se tu računa i socijalna cijena struje dobivene iz fosilnih izvora energije, što ima jasnu socio-ekonomsku funkciju), drugih oblika izdavanja iz javnih financija, i prihoda ostvarenih iz energetskih kompanija u državnom vlasništvu poput HEP-a i INA-e. Ipak, ovakve izvještaje treba uzimati sa zrnom soli, jer svaki izvještaj koji tretira klimatske promjene kao čisto etičko ili ekonomsko pitanje bez da u obzir uzme socijalne potrebe društava zapravo nije kvalitetan izvještaj. Ovakvim izvještajima stvara se moralna zamka koju je lako riješiti, a koja je čini se, analogna pitanju imuniteta krda i strogoće epidemioloških mjera. Kada moramo birati između ekonomije i zdravlja odnosno klime, ne možemo problem riješiti nikako drugačije osim pravom mjerom balansa. S jedne strane ne možemo socijal-darvinistički žrtvovati potencijalno ugrožene skupine ljudi, kao u eugeničkom švedskom modelu, dok s druge ne možemo u potpunosti zatvoriti ekonomiju jer onda žrtvujemo cijelu populaciju, a ne samo ugrožene skupine ljudi. Tako je otprilike i s novim europskim proračunom – zelen za kapitaliste, antisocijalan za populaciju. S takvim političarima, kako god da se okrene ne možemo u zelenu budućnost.