U nizu političko-epidemioloških izazova koji stoje pred Andrejom Plenkovićem i njegovom vladom posebno se isticalo pitanje obilježavanja vukovarske tragedije. Tradicionalno se 18. studenog u Vukovaru okupljaju deseci tisuća građana i formiraju kolonu sjećanja kojom se izražava počast žrtvama brutalne opsade grada. No, takav oblik masovnog iskazivanja pijeteta u ovim okolnostima, kao i sva druga masovna okupljanja, predstavlja priličan epidemiološki rizik. I ne samo to, radi se o kršenju trenutno važećih epidemioloških mjera koje brane javna okupljanja iznad 50 ljudi.
Međutim, bilo je i više nego izvjesno da će vladajući u ovom slučaju pokušati iznaći način da izbjegnu važenje mjera koje su sami propisali. Naprosto se radi o izuzetno važnom političkom i simboličkom događaju. I to ne samo u smislu obilježavanja tragedije. Kolona sjećanja u Vukovaru već godinama predstavlja i poprište za političke obračune. Bilo da se radi o sabotiranju vlade koju je vodio SDP ili o unutarnjim sukobima u HDZ-u i na desnici. Dodatni začin političkom naboju je činjenica da je na čelu Vukovara bivši član HDZ-a Ivan Penava, sada član Škorinog Domovinskog pokreta. Penava se već godinama nastoji etablirati kao enfant terrible hrvatske politike, a taj status gradi na eksploataciji ratne tragedije i nacionalnih tenzija.
Upravo je Penava krajem prošlog mjeseca poručio da kolone sjećanja mora biti i da ustupaka nema. Doduše, nakon Penavina izlaska iz HDZ-a i izbornog rezultata koji je Plenkoviću omogućio sastavljanje vlade bez sudjelovanja Domovinskog pokreta, on više ne može vršiti onu razinu pritiska koji je vršio prije. No, datum je toliko delikatan da Plenković nije htio riskirati pravdanje epidemiološkom situacijom. Zato si je kao opravdanje za održavanje kolone sjećanja iskoristio potez povučen u periodu dok je Penava predstavljao nešto ozbiljniji izazov. Prilikom izrade novog kalendara neradnih dana i praznika, osim promjene datuma obilježavanja dana državnosti, odlučeno je i da 18. studenog postane praznik, službeno nazvan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Promjena statusa datuma omogućila je vladi da suspendira važenje mjera na taj dan. Naime, praznici omogućuju iznimke. Radi se o očitom zaobilaženju vlastitih mjera u izuzetno zahtjevnoj situaciji za zdravsteni sustav. Svi zaduženi za organizaciju su najavili strogo pridržavanje mjera i poručuju da sama dužina dionice na kojoj se odvija kolona sjećanja osigurava dovoljno prostora za prakticiranje socijalne distance. Teško je procijeniti koliko će ljudi ove godine doći u Vukovar, ali jedna od mjera koje će poduzeti grad je dovoljno indikativna. Naime, grad je osigurao 10.000 maski koje će se dijeliti ljudima na ulasku u Vukovar. Dakle, brojka će sigurno biti manja nego prijašnjih godina, ali sasvim je izvjesno da se očekuje više od 10.000 ljudi. Što u ovim okolnosti predstavlja priličan epidemiološki rizik.
Na najavu o održavanju kolone sjećanja oštro je reagirala Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL). Oni su poručili da se radi o činu licemjerja i kukavičluka te dodali da bi čin hrabrosti bio priznavanje da nam je epidemija izmakla kontroli. Najavili su da će oni taj dan obilježiti na svojim radnim mjestima, na prvoj liniji čuvajući živote ljudi i svoju ulogu usporedili s onom branitelja u Vukovaru. HUBOL, dakle, očito smatra da je bilo kakvo održavanje kolone sjećanja u ovim okolnostima krajnje neprimjereno i da pijetet treba izraziti na način koji od njih i cijelog društva trenutna situacija iziskuje. Osim njih koji će dan provesti na prvoj liniji i svi ostali mogu izraziti pijetet bez da hodaju vukovarskim ulicama.
Zašto, na primjer, sjećanje na sudbinu vukovarske ratne bolnice ne bi bio dovoljan razlog da se ove godine ne održi kolona sjećanja? Zašto patnja i herojstvo liječnika, sestara i svih onih koji su se skrbili za ranjene i bolesne u nezamislivim uvjetima ne bi poslužili kao inspiracija za podršku i bolji tretman naših zdravstenih radnika u ovim teškim vremenima? Zašto ne bi poslužili svima nama kao poticaj na odgovornije ponašanje? I zašto se odavanje pijeteta mora svake godine održavati na isti način bez obzira na okolnosti? Zar ne može pijetet imati aktivnu ulogu u pronalaženju adekvatnih odgovora na suvremene izazove umjesto da služi kao poligon za dnevno-političke obračune? I to se u ovim okolnostima moglo vrlo lako organizirati kroz svjedočenja ljudi koji su radili u toj bolnici i skromnije i sigurnije, ali snažnije iskazivanje pijeteta na mjestu bolnice. A sve kao dodatni društveni napor da se uvjeri skeptike i one nonšalantne da je situacija iznimno ozbiljna, da ljudi umiru i da nam je zdravstvo na izmaku snaga.