Iz Rumunjske danas donosimo poruku iz bliske budućnosti. Razliku između prirodne katastrofe i ostvarenja znanstvenih predviđanja danas čini samo politika. Ona koja prepoznaje znanost preživjet će, a ostale će nestati u “prirodnim katastrofama”.
Prije nekoliko večeri nazvala me prijateljica da podijeli sa mnom svoj bijes. Bila je užasnuta otkrićem da u supermarketu blizu nje veliko pakiranje sjemenki suncokreta – u Rumunjskoj institucija sama po sebi – košta skoro dva eura. To je bilo jednostavno zapanjujuće jer je cijena suncokretovih proizvoda obično jako niska. Brzom pretragom na internetu kasnije sam otkrio da do te anomalije nije došlo zbog pohlepe pojedinog trgovca. Bila je to sistemska činjenica: cijena sjemena suncokreta dramatično je porasla svugdje u gradu.
Samo nekoliko sati nakon ovog razgovora skrolao sam po Facebooku i primijetio objavu poznatog ukrajinskog sociologa koji sada živi u Njemačkoj. S gorkom ironijom primijetio je kako je napokon uspio pronaći sjeme suncokreta u gradu u kojem živi, tek da bi shvatio da je cijena proizvoda izrazito visoka (usput, ista kao u Rumunjskoj). Suzdržao sam se pitati ijednog od svojih poznanika jesu li popustili i kupili željeni zalogajčić; no neovisno o tome, oni su me, udaljeni tisuće kilometara natjerali da shvatim razmjere problema.
Cijena suncokretovih sjemenki zapanjujuće je porasla zbog dvojakog fenomena koji rijetko privlači pažnju, a posebno sada kada je fokus na pandemiji. Ove godine Rumunjska (i ostale zemlje u regiji) svjedočile su najtežoj suši u 150 godina. Izostanak padalina dodatno su zakomplicirale rekordno visoke temperature. Poljoprivredna proizvodnja našla se pred prirodnom katastrofom. Na primjer, 30 posto kultura suncokreta je izumrlo, što je dovelo do nestašice pa skoka cijena ulja i sjemena. Budući da je Rumunjska jedan od najvećih proizvođača suncokreta u EU-u, posljedice su se osjetile na cijelom kontinentu.
Savršena oluja
Već teško pogođeni problemima u proljeće, poljoprivredni proizvođači dotakli su dno krajem rujna kada je država morala intervenirati i podijeliti kompenzacije. Kako to obično biva, najviše su profitirali vlasnici velikih zemljišnih posjeda (obično velike strane tvrtke), dok su se mali proizvođači bili primorani suočiti s bankrotom. Situacija je ozbiljna jer nijedna poljoprivredna kultura nije sigurna od suše. Teško su pogođeni i usjevi kukuruza koji se inače smatra notorno otpornim. Stručnjaci procjenjuju da će se posljedica toga očitovati iduće godine, kada će puni učinak ovogodišnje krize osjetiti većina stanovništva, u obliku dvostruko više cijene kruha. Mjesečna inflacija cijene prehrambenih proizvoda već je visoka, na primjer, u slučaju svježeg voća, ona iznosi nevjerojatnih 30 posto. Pandemija i suša stvorile su uvjete za savršenu oluju.
Za tako ogromne posljedice suše odgovorno je gotovo potpuno odsustvo infrastrukture za navodnjavanje. Brutalno razmontirana nakon 1989. godine kada je zemljište vraćeno njihovim prijašnjim vlasnicima, trenutna infrastruktura je beznačajna u usporedbi s potrebama. Poljoprivrednici se nerado upuštaju u takva infrastrukturna ulaganja koja bi im zbog visokih troškova pojela profit, dok država to nije spremna učiniti. Ta je paradoksalna situacija eskalirala ove jeseni kada je država skuplje platila kompenzacije poljoprivrednicima nego što bi originalno uložila u nadogradnju infrastrukture. Temeljni problem ovdje leži u dvostrukim kriterijima: zaštitnim mrežama za privatne poduzetnike (kompanije) i privremenim kompenzacijama seljacima kada situacija postane akutna.
To u konačnici i perpetuira problem. Povremena intervencija države – onda kada situacija postane neizdrživa – djeluje samo kratkoročno. Nedostatak strategije ne sanira problem dugoročno, dapače, njegovo ignoriranje ga čini sve većim jer su suše naša nova normalnost. Država neće moći dugo kompenzirati uništene usjeve, dugoročno to je neodrživo, posebno u sve nestabilnijoj klimi čiji je svjedok i aktualna epidemija koja zahtijeva stalne državne financijske injekcije. Ova je godina ujedno i izborna godina pa je trenutna vlada bejlautom u poljoprivrednicima pokušala pronaći nove političke saveznike. No iduća godina je neizborna, i možda uz manjak političkog interesa, ne bude ni sredstava za bejlaut poljoprivrede. Bilo kako bilo, trenutni aranžman sigurno će se suočiti s koncem svog terminalnog stanja.
Simptomi budućnosti
Da stvar bude gora, suša nije jedinstven problem ili iznimno rijedak prirodni fenomen. To je zapravo simptom nečeg mnogo zloslutnijeg: planetarne klimatske krize. Njezini su učinci vidljivi već sada: gotovo trećina rumunjskog teritorija (uglavnom na jugu zemlje) već je pogođena dezertifikacijom, odnosno širenjem pustinje, ili se takav razvoj očekuj u bliskoj budućnosti. Izvješće EU iz 2018. godine upozoravalo je urbi et orbi na opasnosti dezertifikacije koja prijeti šest zemalja EU među kojima je i Rumunjska. Takav proces može imati nepredvidive socijalne i ekonomske posljedice.
Povijesne rumunjske regije poput Oltenije i Dobruje dramatično su se promijenile tijekom posljednjih 30 i manje godina. Nekad poznat po lubenicama, kraj južno od Oltenije danas je pustinja. Kad zapušu vjetrovi, prašina otamo doputuje do Bukurešta koji se nalazi više od 200 kilometara sjeverno. Osiromašeni i očajni lokalni proizvođači napustili su tradicionalne kulture u nadi da će uspjeti uzgojiti egzotične biljke poput kivija, datulja ili maslina. Proces otežavaju očekivane prepreke, od kojih je najveća dezertifikacija koja sada ljude prisiljava da se odsele u klimatski umjerenija područja.
Situacija u Dobruji je znatno gora. Otprije suši sklono područje između Dunava i Crnog mora bilo je neprikladno za veliku poljoprivrednu proizvodnju. Uzgoj ovaca i proizvodnja vina bile su najkarakterističnije aktivnosti osiguravajući egzistenciju stanovništvu koje u svojim privatnim vrtovima nije moglo uzgajati nešto više od povrća. Kronični nedostatak vode sada brojne siromašne ljude dovodi u još gori položaj. Suša praćena rekordnim temperaturama dovodi do isušivanja bunara, pa čak i jezera (vidi sliku). Ako se nastave ovakvi uvjeti, ova regija, inače dom milijun ljudi, u svojim se ruralnim dijelovima nalazi na rubu nenastanjivosti.
Monokulturna degradacija
Bilo bi lako odbaciti proces širenja pustinje na jugu zemlje kao “prirodan”, no to bi bila potpuno pogrešna procjena. Ostavljajući sada po strani sve široke i kompleksne uzroke klimatske krize, dezertifikacija u Rumunjskoj ima vrlo jasno poznate uzroke, sve povezane s političkom ekonomijom tranzicije. Kao što sam već spomenuo, sustav navodnjavanja razmontiran je u procesu privatizacije zemlje. Osim toga, vlasnici su potom sjekli šume kako bi proširili obradive površine koju bi potom ekstenzivno crpili za proizvodnju maksimalne količine usjeva s ciljem maksimizacije profita. Sve logično, osim činjenice da se krčenje šuma uglavnom vršilo ilegalno, pa je tako deforestacija posljednjih desetljeća sve intenzivniji problem u Rumunjskoj. Takav odnos prema zemlji doveo je do progresivne degradacije zemljišta koje je u poljoprivrednom procesu apsorbiralo prevelike količine pesticida. Suša je samo pogoršala postojeće probleme poljoprivrednog sektora podređenog interesima velikih zemljoposjednika željnih masovnih monokulturnih usjeva za izvoz. Proširenje pustinje, tj. dezertifikacija, u Rumunjskoj je u končanici rezultat vrlo konkretnih političkih odluka i možda jedna od najmanje diskutiranih posljedica reformi provedenih u posljednjih 30 godina.
Nažalost, ovaj problem nije ni najmanje lako riješiti, tim više što se radi o sistemskom problemu, odnosno o tome da cijeli ekonomsko–poljoprivredni proces ne počiva na zdravim temeljima. Nekoliko srčanih aktivista za zaštitu okoliša rutinski preuzima na sebe sadnju drveća na pogođenim područjima kako bi pokušali zaustaviti proces širenja pustinje. Njihovi postupci zaslužuju pohvale, ali ipak ih je teško okarakterizirati drugačije osim kao simbolične. Od fundamentalne važnosti bilo bi drastično promijeniti trenutne poljoprivredne prakse, ozbiljno povezane s generiranjem što brže dobiti u jednom ciklusu proizvodnje i brze prodaje. Budući da niti jedan poljoprivredni proizvođač to neće učiniti dobrovoljno, država bi trebala intervenirati, ali za to joj nedostaju kapaciteti i politička volja. Predvidljivo je da će se ciklus prekinuti kad proizvodnja postane fizički nemoguća, a dobit se istopi u neplodnoj zemlji. Taj trenutak nije daleko.
Dugoročni učinci predstavljaju dodatne izazove za poljoprivredu. Putovanje ruralnom Dobrujom daje nam uvid u budućnost. Opustjela su čitava su sela, neka čak nalikuju naseljima duhova. Kako život postaje neodrživ u mnogim područjima, migracija će se povećavati, a tako će se povećavati i pritisak na ograničene raspoložive resurse. U tom trenutku egzotično voće neće biti dovoljno da nas spasi.
S engleskog prevela Andrea Milat