Ni nakon što je pandemija dovela u prvi plan dugogodišnje probleme s kojima su suočene medicinske sestre, nema ni riječi o dugoročnijim mjerama koje bi rad u tom sektoru mogle učiniti podnošljivijim. Kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj.
Kada je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) 2020. godinu proglasila godinom medicinskih sestara i primalja, namjera je bila odati priznanje radu sestara diljem svijeta, ali i potaknuti razne države da konačno adresiraju kroničan manjak sestrinskih kadrova – za planirano ostvarivanje univerzalne zdravstvene zaštite (universal health coverage) do 2030. godine, svijetu je potrebno otprilike 18 milijuna zdravstvenih radnica, od čega polovica medicinskih sestara i primalja. Za pretpostaviti je kako u tom trenutku niti SZO niti medicinske sestre i primalje koje su se ponadale kako bi se rasprava o problemima s kojima se svakodnevno suočavaju ove godine mogle napokon pomaknuti s mrtve točke, nisu očekivale kako će ove godine zdravstvene radnice igrati još i važniju ulogu nego inače. Do sada, pitanje zdravstvenih kadrova bilo je sustavno zapostavljeno na svim razinama, zbog čega je pandemija Covid-19 sa sobom nekima donijela i niz spoznaja: o radnim uvjetima u bolnicama, ali i u sektorima srodnima zdravstvu, posebno sektoru njege.
Problemi ispod tepiha
Iva Ivšić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, organizatorica koja trenutno prati radnička prava u ovom sektoru, kaže da da je pandemija napokon otvorila pitanja o organiziranju sustava njege. “Sve do sada, sektor njege je bio u potpunosti zanemaren, ali s početkom pandemije napokon se počelo shvaćati koliko je ova djelatnost bitna i razgovarati o osnovnim radničkim pravima njegovateljica”, kaže Ivšić. Na tragu svjetskih trendova, Hrvatska godinama uspješno izbjegava suočavanje s problemima koji postoje na polju kadrovske politike u zdravstvu: od neujednačenog sustava obrazovanja za medicinske sestre, preko radnih prava specijalizantica, do premalih kvota za obavljanje pripravništva u različitim zdravstvenim strukama. U kombinaciji s blago rečeno upitnom dugogodišnjom praksom nezapošljavanja zbog štednje, nije teško zamisliti frustraciju koja se godinama razvijala među zdravstvenim radnicama. Što je je, za vrijeme pandemije imale su puno više vidljivosti nego inače. Počelo je simpatičnim tonovima večernjeg pljeska – na čemu su zdravstvene radnice zahvalile i primijetile kako bi, s obzirom na situaciju, možda bilo prikladnije osigurati dovoljno zaštitne opreme. Zasluge stečene u proljetnom valu nakratko su zaboravljene kada je u ŽB Čakovec došlo do smrti pacijenta, a ministar zdravstva brže bolje odgovornost svalio na medicinsku sestru – bez da je prije toga provedena istraga ili se makar zapitalo mogu li takvi događaji biti povezani s prevelikim radnim opterećenjem (hint: mogu). Jesen za sada obilježava zabrinutost oko širenja virusa među zdravstvenim radnicama i mogućim implikacijama za stabilnost sustava (s obzirom na talijansko iskustvo, vjerojatno opravdano), ali i povratkom fokusa na položaj liječnika u bolnicama (sasvim izgledno, manje opravdano).
Naravno, pozicija liječnika u trenutnoj situaciji daleko je od zavidne, na što ukazuju i poziv upomoć upućen umirovljenim liječnicima od strane ministarstva, kao i apel Hrvatske udruge obiteljskih liječnika (HUBOL) liječnicima koji služe mandat u Saboru da razmotre, makar privremeno, povratak originalnom pozivu. Istina, kada je u pitanju ovo drugo, teško je znati radi li se o ozbiljnom prijedlogu ili dobrom performansu, ali u svakom slučaju može se shvatiti kao prilično ozbiljno upozorenje na ono što nas čeka kroz idućih nekoliko tjedana.
Odgoda radničkih prava
U svakom slučaju, potezi koje se do sada povuklo radi rasterećenja zdravstvenih radnica ne obećavaju baš puno; čak i u onim slučajevima gdje je najavljeno kadrovsko pojačanje, kao npr. u KB Dubrava prije nekoliko dana, ispada da se ne radi čak ni o kapi u moru, prema riječima sindikalistkinje Anice Prašnjak iz strukovnog sindikata medicinskih sestara i medicinskih tehničara (HSSMS-MT). Prašnjak je napomenula kako je tom prilikom u KB Dubrava upućeno osam medicinskih sestara, što nije ekvivalent niti jedne pune smjene.
Paralelno tome, neki novi pretendenti na pažnju Ministarstva zdravstva imali su više uspjeha u pregovaranju, ali su time doveli u pitanje ne samo ispunjavanje potreba zdravstvenog sustava nastalih uslijed pandemije, već i ranije preuzetih obaveza prema radnicama: veledrogerije su u listopadu odlučno zatražile podmirivanje dugova javnog sustava zdravstva, prijeteći prekidom isporuke lijekova ukoliko se ono ne realizira u što kraćem roku. Netko drugi bi možda osjetio zadršku spram uvjetovanja isporuke medicinskih proizvoda usred pandemije, ali ne i farmaceutska industrija.
Uvijek spremni izaći u susret, ministri financija i zdravstva došli su do rješenja koje će omogućiti nastavak isporuke lijekova, bez da budu primorani ozbiljnije razmisliti o modelima opskrbe lijekovima koji ne počivaju na nečijem privatnom interesu. Cijena, prava sitnica – “odgoda” dogovorenih radničkih prava u javnom sektoru i još par nebitnih stavki, poput božićnica zdravstvenih radnica. Iako sindikati za sada odbijaju prijedloge kojima se cijena pandemije pokušava u potpunosti prebaciti na leđa radnica, pitanje je koliko će dugo u tome uspijevati.
Iz tog se prijedloga ne naslućuje samo smjer kojim vlada namjerava sanirati ekonomske posljedice pandemije – dodatnim ograničavanjem radničkih prava i nastavkom štednje – već i činjenica da čak ni napori koje su zdravstvene radnice svih profila posljednjih mjeseci ulagale u zaštitu društva nisu prepoznati kao dovoljno dobar razlog da se njihov rad napokon počne adekvatno vrednovati. U najboljem slučaju, govori se o (jednokratnim) financijskim nagradama u zdravstvu, ali nema niti riječi o dugoročnijim mjerama koje bi rad u sektoru mogle učiniti podnošljivijim – bilo da se radi o trajnom povećanju plaća ili jačanju kapaciteta zdravstvenog sustava izvan većih urbanih centara.
Jednostavna poruka
Zdravstvene radnice u ostalim državama EU suočavaju se s usporedivim nerazumijevanjem, pri čemu još od proljeća upozoravaju kako tzv. korona-bonuse smatraju prikladnima otprilike koliko i večernje pljeskove. Umjesto toga, na nacionalnoj i EU razini traže garanciju da će jednom kada pandemija prođe moći računati na dodatna zapošljavanja, pravedne plaće, i rad u stabilnim javnim zdravstvenim sustavima. Na istom tragu, Europska središnjica sindikata javnih službi (EPSU) koordinirala je od 26. do 30. oktobra decentralizirane akcije u cijeloj Europi, s namjerom da skrene pažnju na važnost adekvatnog financiranja zdravstvenih sustava i zaštite radničkih prava u sektoru zdravstva.
Miloš Vlaisavljević, EPSU-ov sindikalist i voditelj kampanja za regiju jugoistočne Europe, rekao je kako se tim akcijama institucijama EU i vladama europskih država želi poručiti kako trenutni pristup zdravstvu naprosto nije održiv. “Trebamo promjene odmah sada, kako bismo se mogli uspješno nositi s ovom pandemijom, ali i riješili sve izazove s kojima se zdravstveni sustavi inače suočavaju. Mobilizacijom na europskoj razini želimo poručiti da trebamo više ulaganja u zdravstvo, više osoblja, i bolje radne uvjete.”
U okviru tjedna akcije sudjelovali su i regionalni sindikati, govori Vlaisavljević, koji su organizirali skupove radnika i akcije u podružnicama. Sve navedeno, naglašava, ujedno je priprema za veliku mobilizaciju na UN-ov dan javnih službi u junu iduće godine. S obzirom na prognoze, šesti mjesec se čini dosta daleko, ali do tada ipak ostaje prostora za sadržajnije odgovore na apele zdravstvenih radnica. “Poruka je jednostavna”, zaključuje Vlaisavljević, “Brinite se za nas kako bismo se mi mogli brinuti za vas.”