Pravila igre su donedavno bila jasna. Države na europskom jugu su rastrošne, sklone deficitu i nonšalantnoj fiskalnoj politici. Zato su tu ozbiljne zemlje sjevera i briselska birokracija da ih zauzdavaju i usmjeravaju na ispravan put. Ako se na tom putu raspadne koja bolnica ili škola, nije toliko važno. Ako umirovljenici ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe, a mladi pronaći pristojan posao, također je nije važno. Ono što je važno jest da su zadovoljeni imaginarni ekonomski bogovi i političke elite nešto sjevernije. To što su minusi na jugu direktno značili pluseve na sjeveru – u obliku potražnje za proizvodima sjevernih ekonomija koji se inače ne bi prodali – također nije bilo važno.
Pojava korona virusa je malo pomrsila prioritete i olabavila pravila igre. Obrazac nije sasvim nestao, svjedočili smo uvjetima i zahtjevima “štedljive četvorke” u pregovorima oko europskog paketa pomoća. Ali barem je direktni nadzor nad fiskalnim politikama “problematičnih” članica prilično oslabio. Potezi i mjere koje su se činili nezamislivima polako stječu status minimalne legitimnosti i predmeta rasprave. Tu promjenu u ideološkoj klimi koju prvenstveno diktira Njemačka nanjušili su i na jugu. Naslovi na stranicama renomiranih europskih medija bilježe značajne promjene državnih politika, a pritom se ističu Španjolska i Italija.
Koalicijska španjolska vlada koju čine socijalisti i Podemos jučer je predstavila prijedlog proračuna za narednu godinu. Premijer Pedro Sánchez je proračun najavio kao oproštaj od politika štednje, dok je Pablo Iglesias, čelnik Podemosa, sukladno nešto lijevijoj orijentaciji, imao još ambiciozniju najavu te poručio da novi proračun predstavlja kraj neoliberalizma. Podlogu za takve najave čini program izdašnijih “društvenih investicija” koje će se financirati putem većih poreza za najbogatije. Te se investicije uglavnom odnose na zdravstvo, sustav skrbi, obrazovanje i istraživanje. Porezne izmjene se tiču 36.000 najbogatijih poreznih obveznika, 0,17% ukupnog broja. Planiran je rast poreznih stopa za 3 odnosno 2% na najviše plaće i na prihode od kapitalne dobiti. Također, predviđeno je da se stopa izuzeća za porez na dividendu za strane vlasnike velikih firmi smanji sa 100 na 95%. Time bi bilo obuhvaćeno nešto manje od 2.000 firmi. Također, najavljena je i kontrola visine renti.
I dok se država na Iberijskom poluotoku “zadržala” uglavnom na fiskalnim kalkulacijama, ona na Apeninskom poluotoku je pokazala nešto proaktivniju stranu. Što i ne čudi toliko ako znamo da je premijer Giuseppe Conte za savjetnicu izabrao Marianu Mazzucato, ekonomisticu najpoznatiju po knjizi “Država poduzetnica” koja je nedavno i kod nas prevedena. Mazzucato zagovara stav po kojem banalna podjela na inovativni privatni sektor i tromu državu ne drži vodu ni u ekonomskoj realnosti niti se na nju može osloniti pri razvojnim planovima. Država je, smatra Mazzucato, neophodni faktor ekonomske inovacije i za bilo kakav iskorak nužna je njena proaktivnija uloga. Talijanska je vlada taj stav u određenoj mjeri prihvatila i u posljednje vrijeme krenula u značajne akvizicije kompanija, kao i u izdašnije subvencije. Tu se ističu uglavnom one infrastrukturne, ali nema “diskriminacije”, preuzimaju se i tekstilne firme.
Domete zaokreta u viđenju ekonomske uloge države tek treba procijeniti, pogotovo u neizvjesnom pandemijskom kontekstu. Ali, taj kontekst nameće neminovnost te promjene. Kako je u nedavnom intervjuu primijetio škotski ekonomist Mark Blyth, također autor ekonomske uspješnice koja je prevedena i kod nas, ova kriza je ponešto drukčije prirode od prethodnih financijskih kriza. Nije došlo do destrukcije kapitala uslijed raskoraka između njegove valorizacije na financijskim tržištima i prihoda koje je generirao. Poslali smo ljude doma, ali kapital je još tu. I sad je pitanje kako taj kapital aktivirati i preusmjeriti s obzirom na pandemijske okolnosti i promjene ekonomskih prioriteta, umjesto da “čeka”. S obzirom na to da se famozna kreativna destrukcija nije dogodila, strogo tržišna rješenja ne ulijevaju baš povjerenje. Čini se da je država jedina u poziciji planiranja razvoja. Ako je ostalo išta kapaciteta i sposobnosti nakon višedesetljetne epizode uništavanja tih istih kapaciteta i sposobnosti.