Roza plima – tom se sintagmom u globalnoj štampi zahvaćao uspjeh lijevih stranaka i pokreta u južnoameričkim državama na pragu ovog tisućljeća. Gotovo da nije bilo države na kontinentu u kojoj ljevica u raznolikim inačicama nije došla na vlast i počela provoditi specifične socijalne politike. No, sredinom drugog desetljeća postalo je sve izvjesnije da se plima postepeno pretvara u oseku. Izbori su se gubili na sve strane, bilo zbog neučinkovitih politika i ekonomija bilo zbog političkih i kriminalnih manipulacija desnice, uz pomoć njihovih starih sjevernih saveznika. Koji god razlozi bili svijetom se širio konsenzus o neuspjehu južnoameričke ljevice. I posredno o još jednoj epizodi povijesnog dokazivanja promašenosti socijalizma kao takvog.
Posrijedi je, dakako, definicija socijalizma po kojoj bi i današnja Zapadna Europa spadala u socijalistički blok, a kamoli ona u periodu nakon Drugog svjetskog rata. No, dovoljno je bilo da država preuzme ključne industrije i da zaradu koristi u svrhu redistribucije bogatstva pa da zazvoni na uzbunu u “ozbiljnom” svijetu. Pritom taj “ozbiljan” svijet nije imao nikakvih problema s tim da sporne “socijaliste” zamijene snage koje, da upotrijebimo eufemizam, nisu baš imune na fašističke tendencije. Najprimjetnije je to bilo u slučaju Bolivije i prognanstva predsjednika Eva Moralesa nakon što nije dokazano da je namjestio izbore. Ipak, nismo više u Hladnom ratu pa je “ozbiljni” svijet na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama tolerantniji prema demokratskim sklonostima južnoameričkih naroda. Tako su “dopušteni” izbori, ali ne i Moralesu. Međutim, u prvom krugu je pobijedio kandidat iz Moralesova Pokreta za socijalizam (MAS), Luis Arce, i tako naznačio da se plima ipak neće tako lako povući.
A tome svjedoči i rezultat čileanskog referenduma. Podsjetimo, prije godinu dana su u Čileu započeli masovni protesti protiv društvene nejednakosti potaknuti poskupljenjem karta za metro. U sukobima s policijom poginulo je više od 30 ljudi, a na tisuće ih je ozlijeđeno. Njihova smrt ipak nije bila politički uzaludna. Masovni prosvjedi su prisilili predsjednika Sebastiána Piñeru na referendum koji se održao jučer, a na njemu su građanima postavljena dva pitanja: žele li novi ustav i žele li da prijedlog novog ustava piše sasvim novo tijelo sastavljano isključivo od izabranih predstavnika naroda za tu svrhu ili tijelo u kojem će kombinirano sjediti novoizabrani predstavnici i članovi kongresa? Građani su gotovo plebiscitarno glasali za pisanje novog ustava, njih 78%. Također, odlučili su se da će na novom ustavu raditi sasvim novo tijelo izabranih predstavnika i to po rodnom paritetu: tijelo će činiti jednak broj muškaraca i žena.
Neovisno tijelo će na prijedlogu ustava raditi do 2022. godine kada će o njemu opet odlučivati građani na referendumu. Zašto se uopće ustav mijenja? Pa za početak, usvojen je u doba diktature Augusta Pinocheta. I da ne znate što piše unutra za pretpostaviti je da nije baš adekvatan za demokratske okolnosti. No, ne radi se samo o formalnom stupnjevanju demokracije iako su široke i snažne predsjedničke ovlasti jedan od ključnih problema trenutnog ustava i jedna od važnijih kočnica demokratizacije zemlje. Kao što je dobro poznato, Čile je u vrijeme Pinochetove diktature bio eksperimentalni poligon za uvođenje neoliberalizma. Riječ je o pomalo nepouzdanom terminu, ali presudno se odnosi na eliminiranje svih “zapreka” za nesmetano odvijanje kapitalističkog poslovanja. A pod “zaprekama” se misli na radnička prava i socijalnu zaštitu koju bi trebala pružati država. Rezultati tih eksperimenata su duboko ugravirani u postojeći ustav. On doslovno onemogućuje zakone koji bi pridonijeli društvenoj jednakosti poput intervencija u školski, zdravstveni ili mirovinski sustav. Ustav je tako “namješten” da uvijek za pravo daje privatnoj inicijativi u tim sektorima.
Promjena ustava je nužan prvi korak u demokratizaciji zemlje i otvaranju prostoru za legitimnost i legalnost lijevih politika. Kako će proces izgledati, teško je predvidjeti. Očito je da će i sama izrada ustavnog prijedloga biti svojevrsna politička bitka, i da će konzervativni i poslovni krugovi učiniti sve da promjene budu kozmetičke naravi. Također, period izrade ustavnog prijedloga obilježit će i predsjednički izbori koji su na rasporedu u studenom 2021. godine i na kojima bi ljevica trebala imati snažnog kandidata. Pored Čilea, ljevica se nada uspjehu i na izborima koji slijede u Peruu i Ekvadoru. Je li to dovoljno da ustvrdimo da se roza plima vraća? Treba biti oprezan u najavama, ali određeni trendovi su prisutni. Također, tek treba vidjeti kako će pandemijske okolnosti utjecati na političke sklonosti. I koliko će zbog tih okolnosti eventualne lijeve vlade uopće imati manevarskog prostora za realizaciju svojih politika.