Nakon 18 dana štrajka glađu njihovih muških kolega, “štafetu” su preuzele radnice rafinerije u albanskom gradu Balšu. Radikalnost njihove borbe samo svjedoči užasnoj situaciji u kojoj se nalaze i politički upravljanoj ekonomskoj katastrofi koju je njihova kompanija doživjela.
Dok je u cijelom svijetu godinu obilježila pandemija koronavirusa, mali albanski industrijski grad Balš svjedočio je najdugotrajnijoj i najkonzistentnijoj radničkoj borbi u suvremenoj povijesti zemlje. Od siječnja je 800 radnika naftne rafinerije otpušteno i tijekom devet mjeseci zahtijevali su i još zahtijevaju ponovno pokretanje proizvodnje i povratak na posao. Nakon desetak prosvjeda i blokada, prošlog mjeseca su dodatno radikalizirali svoju borbu. Pritom se kontinuirano sukobljavaju s privatnom policijom koja čuva prostor rafinerije, ali i s državnom policijom. (Još od ožujka se sve prosvjedne aktivnosti u Albaniji zbog pandemije smatraju ilegalnim, osim ako nije riječ o političkim i elektoralnim aktivnostima vladajuće Socijalističke stranke).
Suočeni s potpunom nezainteresiranošću vladajućih, radnici su se odlučili na štrajk glađu. Imaju dva osnovna zahtjeva: otvaranje rafinerije i isplata zaostalih dvadesetak plaća, duga akumuliranog u nekoliko godina. Inicijalni štrajk glađu je trajao 18 dana, radnici su se mučili i razbolijevali, a nakon hospitalizacije nisu imali novaca da kupe lijekove. Unatoč ekstenzivnoj medijskoj pažnji vlada je uskratila odgovore. Njen službeni stav jest da se radi o sporu između dva privatna subjekta, vlasnika i radnika, i da vlast tu ne može ništa učiniti.
Radnice preuzimaju štrajk
Nakon 18 dana štrajka glađu radnici su ga odlučili prekinuti. Međutim, ispostavilo se da je bila riječ o taktičkom uzmaku. Istog je dana desetak radnica rafinerije zamijenilo svoje drugove u štrajku glađu. Štrajk glađu radnica u malom gradu na jugu Albanije postao je još atraktivnija vijest od prethodnog štrajka muških kolega. S druge strane, taj štrajk glađu pokazao je snagu i hrabrost uglavnom sredovječnih, kvalificiranih radnica koje su odlučile izazvati patrijarhalni mentalitet malog grada. Odmah su uslijedili zlobni komentari članova vladajuće stranke koji su dovodili u pitanje njihovu odluku da noći provode van vlastite kuće. Bez obzira na takve komentare, velika većina stanovnika Balša je podržala njihov štrajk. I prije tog poteza su radnice bile najsnažnija komponenta otpora. Iako ih je brojčano manje nego radnika, prednjačile su u svim akcijama i pokazivale veću hrabrost u obračunima s policijom. Čak je i među samim radnicima postojao određeni zazor prema rodno naizmjeničnom štrajkanju glađu, međutim, do dogovora je došlo i on čini veliki korak naprijed u radničkoj borbi.
Grad Balš je sagrađen sedamdesetih godina prošlog stoljeća kako bi se osigurao smještaj za radnike u rafineriji. U socijalističkom periodu proizvodnja nafte i njenih prerađevina smatrana je strateški važnom iz ekonomskih i geopolitičkih razloga. Tisuće ljudi je preseljeno iz okolnih sela i gradova kako bi se zaposlili u rafineriji, stotinama je pruženo visoko obrazovanje, a novi grad je postao društveno i kulturno središte regije u kojoj se nalazi. Danas kada rafinerija ne radi, a radnici ne primaju plaću, Balš izgleda kao grad duhova. Osiromašeni nisu samo radnici rafinerije koji jedva preživljavaju zahvaljujući moralnoj ekonomiji posudbe i donacija hrane i ostalih potrepština, povremenim radom u poljoprivredi u susjednoj Grčkoj ili doznakama rođaka iz inozemstva, već cijela zajednica. To se da primijetiti po praznim ugostiteljskim objektima i dućanima kojima nedostaja i kupaca i artikala. U gradu vlada malodušje. Svi osjećaju propast, ali za većinu su očaj i rezignacija najlakši odgovor. Osjećaju da će sudbina njihovog grada biti jednaka brojnim gradovima u Albaniji u kojima je život zamro nakon bankrota industrije nastale u socijalizmu. Ti gradovi predstavljaju samo “uzgajalište” migrantske radne snage, a većinu stanovništva čine starci.
Ali nevolje radnika rafinerije u Balšu su još gore. Većina ih ne može platiti struju i vodu. Što ostavlja prostor za dodatni pritisak lokalnih vlasti. Nekoliko radnika koji su sudjelovali u prosvjedima su posvjedočili kako su im isključeni struja i voda nakon što su prepoznati kao prosvjednici. Radnice pak javljaju kako im je uskraćena kupovina knjiga djeci za školu, pa čak i maski kao zaštitnog sredstva. U međuvremenu, vlada ne radi ništa i ne pokazuje nikakvu spremnost da uđe barem u dijalog s radnicima.
Nužnost političkog potresa
Ekonomska katastrofa rafinerije je započela 2008. godine kad je vlada kojoj je tada na čelu bila Demokratska stranka odlučila privatizirati rafineriju premda se radilo o zdravoj i profitabilnoj javnoj kompaniji. Godišnji profit iznosio je između 10 i 15 milijuna eura, a rafinerija je godišnje plaćala i 30 milijuna eura raznih poreza. Razlog za privatizaciju je bio u pretpostavci da će novi vlasnik uložiti znatna sredstva u kompaniju i tehnološki ju unaprijediti. No, gotovo ništa od toga se nije dogodilo. Novi vlasnik, poznati klijent bivše vlasti, naprosto je ukrao sve što je mogao prije nego je 2013. pobjegao iz zemlje. Naredna vlada je nastavila s istim pristupom, privatni vlasnici su se mijenjali, usput degradirajući tehnološku strukturu kompanije i akumulirajući ogromne dugove: danas rafinerija, inače u vlasništvu Azerbejdžanske off shore firme, bankama i dobavljačima duguje 700 milijuna eura, državi 200 milijuna eura za poreze, a radnicima 8 milijuna eura za plaće. Pri posljednjoj promjeni vlasništva, 2017. godine, državne su institucije potpuno zanemarile zakonsku obvezu novog vlasnika koji bi pri preuzimanju trebao isplatiti radnike i državu.
Ne postoji jednostavno rješenje za ovu politički upravljanu ekonomsku katastrofu. S obzirom na ovu količinu dugova i potrebnu razinu investicija, čini se da rafineriji nema spasa. Međutim, uz nešto političke volje i imaginacije dug (umjetno podizan kroz godine) bi se mogao restrukturirati, a država bi s obzirom na to da je funkcionirala kao svojevrsni kreditor kompanije mogla pretvoriti dugove u javno vlasništvo. Uz nužne investicije i marljivu administraciju radničkih predstavnika rafinerija bi tako opet mogla početi s radom. Ali ovo bi iziskivalo politički potres u Albaniji s obzirom na to da glavne stranke dijele neoliberalni pristup i sklonost korupciji. Ali možda bi akcije radnika mogle biti sjeme novog društvenog i političkog pokreta u zemlji.