Podaci o jučerašnjem napadu na policajce na Markovom trgu u Zagrebu s kojima raspolažemo mogu se podijeliti u dvije grupe. Jedni su strogo forenzički koji nam pružaju uvid u putanju napadača, ispaljene metke, medicinsko stanje ranjenog policajca i samoubojstvo počinitelja. Što se tiče druge skupine, posrijedi su “podaci” koji tvore ideološki materijal za interpretaciju samog događaja. Tu spadaju Facebook statusi napadača, Danijela Bezuka, politički stavovi i insignije vidljivi u objavama te obiteljska povijest. Interpretacije tih skupina dokaza ili podataka vrše se paralelno, bez značajnijih dodirnih točaka.
Prvi interpretativni sklop uglavnom je u domeni policije i vlasti. A njegov ključni rukavac je rasprava o adekvatnoj sigurnosti ključnih državnih institucija. Je li se napad mogao prevenirati? Je li zakazao ministar Davor Božinović nakon što mu je prije mjesec dana i performansa Ivana Vilibora Sinčića s lubenicama premijer Andrej Plenković naložio izradu novog i efikasnog rješenja za sustav zaštite Markova trga? Je li uopće primjereno da se najvažnije državne institucije, Sabor i Vlada, nalaze na Gornjem gradu s obzirom na prometne i urbanističke izazove u zaštiti? Je li primjerenije preseliti institucije na neku “razvidniju” površinu, na primjer u Novi Zagreb? Premda su posrijedi legitimna pitanja, ona su potpuno zanemarila motivaciju i uzroke samog čina.
I to je u neku ruku i razumljivo. Ne postoji dovoljno informacija za snažnije interpretacijske izlete, ali očekivala bi se barem naznaka nužnosti razumijevanja pozadine samog čina. Premijer i ljudi iz njegove okoline su, čini se, skloniji potpuni naglasak staviti na sigurnosni aspekt, a rafale iz kalašnjikova tretirati kao ne-politički incident. S druge pak strane, medijski komentatori i oni na društvenim mrežama nastoje što prije iznijeti konačan sud o motivaciji napadača. Kao i u slučaju Filipa Zavadlava, odmah su krenuli izljevi podrške Danijelu Bezuku, što je brojne komentatore navelo da naciji daju psihijatrijske dijagnoze, iako uopće ne znamo koliki broj građana podržava oružani napad na državne institucije i što znači podrška preko društvenih mreža pojedincu, a što bi predstavljala javna politička podrška organizaciji ili stranci koja se za takvo nešto zalaže.
Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravu motivaciju koja stoji iza Bezukova čina i tu treba biti krajnje oprezan. Zasad baratamo samo ambivalentnim medijskim izjavama susjeda, prijatelja i rodbine i sa činjenicom da mu je oružje bilo lako dostupno. Međutim, politička obojenost njegova Facebook profila pruža dovoljno materijala za borbu oko interpretacije njegova čina. Bez obzira na to postoji li nekakva snažnija psihijatrijska pozadina, sam čin napada na zgrade Vlade i Sabora te veličanje krajnje desnice i ustaških stavova na profilu dovoljni su razlozi da se društveno sjećanje na ovaj napad oblikuje prvenstveno politički. Dok je napad Filipa Zavadlava ostao u moralnoj domeni nekog apstraktnog društvenog sistema koji prisiljava mlade ljude na ekstremne činove, ovaj slučaj sugerira nešto profiliraniji politički front. I sad je pitanje hoće li ga i kako političke opcije bliske Bezukovima političkim sklonostima aktivirati.
Zasad istupa istaknutijih figura na (ekstremnoj) desnici nema, što je i razumljivo. Pokušaji obrane napada na Sabor u kojem je ranjen policajac bili bi čisti politički avanturizam. No, protokom vremena mogli bi svjedočiti interpretaciji događaja koja krivnju za Bezukov napad pripisuje politikama Plenkovićeve vlade. Te se interpretacijske zasade već postavljalju na društvenim mrežama i u komentarima, manje ili više diskretno. Na jednoj od Bezukovih fotografija stoji on “obučen” u “bele orlove” za koje tvrdi da su najzaštićenija skupina u državi. Ta je tvrdnja samo odjek standardnog političkog narativa na desnici koji smatra da su raznorazne manjine, a pogotovo ona srpska, zaštićeniji od “običnog hrvatskog čovjeka”. U ovom slučaju, on je bio toliko nezaštićen, eventualna priča može glasiti, da mu nije preostalo ništa nego da puca na one koji su ga trebali zaštiti. Sama činjenica da je policajac srećom samo ranjen, olakšat će moralnu dimenziju političke priče. Neće Bezuk postati mučenik, ali zna se tko bi mogao postati mučitelj.
Podjela interpretacijskog rada na sigurnosni i ideološki aspekt omogućuje da se Bezukov čin ne proglasi terorizmom, što također desnoj politici sjećanja na ovaj događaj otvara prostor za slobodniji pristup. Što se tiče, zasad imaginiranog, političkog okvira čitanja Bezukova napada, ljevica pak ne bi smjela ostati na hladnoj i moralnoj distanci. Naravno, sve ovisi o tijeku istrage i političkim i interpretacijskim nastojanjima vlade i ekstremne desnice. Međutim, onda kad saznamo nešto više, analiziranje eventualnih socijalnih motiva iza napada ne bi trebalo biti prepušteno desnici. To što je Bezuk odrastao u tom političkom miljeu i što su mu proustaški stavovi bili jedini iskazi političke subverzije na raspolaganju, ne znači da socijalni motivi i pozadina nisu bili stvarni. Kao što smo napomenuli, možda nikada nećemo doznati kompleks kakvih sve motiva je stajao iza napada, ali sam čin napada na zgradu Vlade sugerira da je određeni dio motiva bio politički. I nije toliko presudno da se iznađe ispravna interpretacija Bezukovih rafala, već da se ne dopusti pojedinim interpretacijama da politički prevladaju.