Često kada slušamo vijesti o izumiranju prirode, čudimo se kako je moguće da je svijet kojeg vidimo oko sebe toliko različit od onoga o kojem čitamo u znanstvenim radovima. Još uvijek ima mnoštvo ptica – uvjerili smo se u to na vlastite oči tokom karantene kada su se mnogi žalili da nisu mogli spavati od snage ptičjeg pjeva. I komaraca ima, još uvijek nam trebaju aparati protiv nametnika, stabala također ima – sa svakog prozora vidi se barem jedno. A i velike skupine skakavaca ovo su ljeto napadale usjeve u Africi. Dakle, logičan zaključak mora biti da znanstvenici prosto pretjeruju ili se sve te promjene događaju negdje drugdje.
Nedavno sam na internetu vidjela meme koji prikazuje fotografiju vjetrobrana automobila slikanoga prije otprilike 30-ak godina nakon povratka s godišnjeg odmora sa mora na kopno, i fotografiju automobila po povratku s mora sada. Dok stara fotografija prikazuje vjetrobran prepun zalijepljenih insekata, nova fotografija prikazuje čisto staklo. “Pjesnik” je htio reći da takve stvari zapravo ne primjećujemo više, ali i da one tvore određenu generacijsku razliku. Normalno je da još uvijek ne vidimo promjene golim oko na svakodnevnoj razini. Ako sve bude “ok”, klimatske promjene ne bi trebale postati toliko svakodnevno i globalno bjelodane još dvadesetak godina. A onda će baš kao i jučerašnje snimke Kalifornije u SAD-u početi nalikovati na već snimljene filmove katastrofe. Tada će svakako biti kasno. No, još nije.
Indeks živog planeta
Jesen je obično ono doba kada se nakon ljetnog isključivanja ponovno moramo prikopčati na svakodnevne probleme, i vrijeme kada počinju pristizati novi izvještaji o stanju planeta. Prekjučer smo se na Biltenu bavili spregom klime i zdravlja čovjeka, a danas se bavimo izvještajem “o izumiranju vrsta” kojeg smo i ranije pratili. Taj se izvještaj zapravo zove “Izvještaj o stanju živog planeta“, bazira se na proučavanju tzv. Indeksa živog planeta (eng. LPI), a izdaje ga World Wildlife Fund. Indeksom se trenutno prati 21.000 populacija sisavaca, ptica, riba, gmazova i vodozemaca diljem svijeta. Od ove godine njihovi su podaci popunjeni drugima sličnima, poput onih IPBES-a, odnosno Međuvladine platforme za znanstvenu politiku o biološkoj raznolikosti i ekosustavu (Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services). Tijelo su osnovale 94 svjetske vlade 2019. godine te je njihovih 150 znanstvenika iz 50 zemalja svijeta donijelo svoju prvu globalnu procjenu stanja biološke raznolikosti Zemlje, (Izvješće o globalnoj procjeni biološke raznolikosti i ekosustava) kompiliranu na temelju 15.000 referenci znanstvenih i stručnih radova.
WWF je promijenio metodologiju praćenja vrsta i uklopio se u druge slične izvještaje koji sada pokazuju da pad od 60 posto u brojnostima praćenih populacija zapravo iznosi još i više: u prosjeku 68 posto! To znači da dvije trećine praćenih vrsta imaju smanjene populacije u odnosu na očekivano. Ovaj postotak ne znači broj pojedinih životinja u populaciji, već je odraz prosjeka proporcionalan promjeni u populacijama životinjskih vrsta koje se prate tokom 46 godina. Budući da pad nije svugdje jednak, npr. u Europi on iznosi 24 posto (pa možda i zato ne primjećujete razliku), dok je najveći u Latinskoj Americi (Srednja i Južna) gdje indeks pada iznosi 94 posto! Takav pad svjedoči općem zdravlju ekosustava. Kao što smo pisali i ranije – životinje, baš kao i jezici, izumiru onda kada više nemaju ekološku funkciju, ne kada umre zadnji pripadnik vrste.
Da ne ponavljamo uvijek jednako depresivne statistike, ovdje ćemo se fokusirati na posljednji dio WWF-ovog izvještaja koji se bavi “ravnanjem krivlje”, odnosno “preokretanjem krivulje” – pada bioraznolikosti. Po prvi put napravljeni su modeli (rade se od 2018. godine) mogućnosti preokreta aktualnih trendova, pa stoga ne čudi ni da WWF po prvi puta u svojim izvještajima fokus stavlja i na socio-ekonomske aspekte, a posebno veseli da se već u samom uvodu Izvještaja traži promjena ekonomske paradigme. Premda se ni u ovom, ni u kojem drugom sličnom izvještaju ne zaziva nikakva revolucija, sama činjenica da se ekonomija i privatne kompanije sve češće imenuju primarnim problemima u spašavanju planeta, a želja za profitom (neartikulirana, ali opisana), nekritička urbanizacija i neograničena konzumacija postavljaju se u fokus tog problema, možda svjedoči konačnom početku promjene političke volje i početku puta ka sanaciji klimatskih promjena.
Preduvjeti preokreta
Modeli izumiranja prirode koje su znanstvenici izračunali nude dakako nekoliko scenarija. Dok je najgori “business as usual“, iznenađuje da su računala razvila model u kojem je moguće preokrenuti krivulju izumiranja vrsta. Budući da se obično smatra da je zapravo “već gotovo”, ovo su zaista dobre vijesti. No, kao i za druge vrijedne ciljeve i oko ovoga se moramo žestoko potruditi i namučiti. Inercijom se svakako ništa neće promijeniti. Scenariji koji nude “spas” zahtijevaju od nas da hitno promijenimo načine proizvodnje i konzumacije hrane. Monokulture su nešto što treba postati prošlost jer, za razliku od multikultura na istom polju, one uništavaju staništa. Također, ništa od hrane ne smije se bacati. Ako se malo bolje čita što to znači – to znači da nam je potrebna proizvodnja prema potrebama, a ne prema “ponudi/potražnji” – odnosno nužno je da ne proizvodimo viškove koje ćemo kasnije uništiti.
Nadalje, modeli pokazuju da nije moguće donijeti jednu univerzalnu zelenu politiku već sanaciju klime nije moguće izvesti bez prilagodbe na mikrolokacijama. Na hrvatskom, ali i balkanskom primjeru, to znači da se politike ne smiju donositi tako da zadovoljimo EU, pa onda transponiramo u svoje zakonodavstvo sva ograničenja koja EU nudi, iako ona možda nisu nužna. To znači ako su nam kopna u dobrom stanju, ali more nije, da ćemo morati stati na kraj izlovu ribe – bilo da se radi o našim lokalnim, generalovim, ili čak talijanskim brodicama. A kako izvesti takvo nešto na lokalnoj razini ako imamo ministre koji mijenjaju odluke vlastitog ministarstva kako bi pogodovali investitorima na štetu klime? Ili ako imamo političare potplaćene da zatvore oči na eklatantne primjere kršenja postojećih propisa?
Implementacija globalnih politika na lokalnoj razini onda mora nužno uključivati žestoke sankcije za korupciju i kršenje zakona. No, isto tako, bit će nužno stati investitorima na žulj, i boriti se na sudu protiv tužbi za narušavanje međunarodnih sporazuma, poput one o kojoj je Bilten izvijestio jučer. Ovi potezi nisu lagani, ali ih je ili potrebno povući, ili se pripremiti za kraj civilizacije. Nema ovdje trećeg puta, postoje samo linija otpora i linija manjeg otpora. Naravno, pitanje koje se ovdje postavlja više nije u kakvom svijetu želimo živjeti; nego želimo li živjeti?