Urednica i novinarka Đurđica Klancir već je pokušala ljetos, u izvrsnom tekstu o opasnostima nepromišljenih ulaganja u solarne izvore energije, skrenuti pozornost javnosti na odluke koje donosi Tomislav Ćorić, ministar gospodarstva i održivog razvoja. U njenom tekstu prof. dr. sc. Ljubomir Majdandžić, s Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku,” pionir promicanja sunčeve energije u Hrvatskoj”, upozorava javnost na to da je Uredba o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija sastavljena na štetu hrvatskih građana.
Uredba otvara prostor izgradnji velikih elektrana na Sunčevu energiju (više od 10 MW) koje bi ubirale državne premije, što je potpuno neprihvatljivo jer solarne elektrane generiraju profit – i u zemljama s puno manje sunca od Hrvatske.
Kao što je Bilten već isticao, taj model javnog poticanja gradnje infrastrukture za održive izvore energije uz poklanjanje profita privatnim investitorima osmišljen je u Njemačkoj, u zemlji s jako bogatom industrijom u kojoj postoji razvijena proizvodnja i gdje je društveno potrebno radno vrijeme konkurentnije od ovoga u Hrvatskoj. Model javnog poticanja OIE u takvim industrijama ima smisla jer zaista otvara radna mjesta – u Siemensu npr. koji gradi vjetroturbine, ali i drugim sličnim kompanijama (ne i u Končaru). Preduvjet, odnosno opravdanje, javnofinancirane izgradnje infrastrukture za OIE dakle leži u otvaranju radnih mjesta. U zemljama poput Hrvatske, za takvo nešto ne postoje niti kapital niti “know-how”. Štoviše, ‘industrijska politika’ je u hrvatskom jeziku anakrona fraza izašla iz upotrebe 1989. godine, i nikakvi stvarni planovi za stvarno otvaranje radnih mjesta u okviru politike obnovljivih izvora energije zapravo ne postoje.
Ni u ovome, kao ni u većini drugih polja državne i javne uprave ne postoje ozbiljne strategije razvoja koje u svom fokusu imaju javno dobro i društvenu dobrobit. I nema boljeg primjera za poduprijeti ovu tvrdnju od onoga održivih izvora energije, posebno pod palicom Tomislava Ćorića – čovjeka ili pogubljenog u razumijevanju svrhe resora ili toliko nezainteresiranoga za vlastiti resor da njegove odluke svjedoče primarno tome da politike održivog razvoja nema (a nema ni politike sanacije klimatskih promjena).
Na primjer, sjećate li se prilike fotografiranja s aktivisticom Gretom Thunberg praćenog gotovo simultanim izdavanjem dozvole za istraživanje fosilnih izvora energije na Dinari i drugdje. I to nakon, ovo je nemoguće dovoljno naglasiti, nakon, što je Europska unija donijela odluku dodatne zaštite zaštićenih područja prirode i širenje zaštićenih područja. Nije li upravo Tomislav Ćorić, kako upozorava udruga Biom, a javno je dostupno i na stranicama “Imamo pravo znati” potpisao Rješenje za vjetroelektranu Krš-Pađene kojoj nije potrebna studija o utjecaju na okoliš, i prije toga baš je Ćorić poništio odluku koja je od investitora tražila takvu studiju. Pa ipak, svi oko njega su pali, ali Tomislava Ćorića skandali nisu ni okrznuli.
Nije li onda logično da nakon takvih poteza donese štetnu odluku za hrvatsku javnost i u području solarne energije? I upravo je to i učinio, na način na koji je upozoreno u tekstu Đurđice Klancir linkanome na početku ovoga teksta. Loše bi bilo a priori prihvatiti obećanje da će ulaganja u privatne solarne elektrane u Hrvatskoj dovesti do otvaranja radnih mjesta u Hrvatskoj. Kako točno? I koliko? Možda se misli na instalaciju panela? Koliko je to točno radnih mjesta? Vjerojatno statistički jedva primjetno. S obzirom na apsolutni manjak znanja i razumijevanja resornih političara u ovom polju, ovdje ne može biti nikakve proizvodnje solarnih panela. Ono malo takve proizvodnje što imamo (u Varaždinu) u pravilu ide u izvoz. Drugo, proizvodnja solarnih panela je kvalitetnija (veća iskoristivost) i jeftinija u Kini nego u Njemačkoj – europskoj predvodnici u proizvodnji solara. I to čak i usprkos carinama na kineske solare o kojima je Bilten također već pisao, s tobožnjom zaštitom europske proizvodnje. No, europska se proizvodnja izvan Njemačke uopće nije uspjela razviti. Štoviše, mnogi europski proizvođači koji se nalaze izvan Njemačke upozoravaju da ih koče upravo carine na kineske solarne panele.
No, najvažniji argument protiv Ćorćieve odluke o solarnoj elektrani od 10MW po meni čak ni nije taj da je prevelika, nego taj da to uopće nije najbolji oblik ulaganja u solare u Hrvatskoj. Umjesto toga, pametna politika i pametna ulaganja bila bi u instaliranje solarnih panela na kućanstvima. Solarna energija s iskoristivošću koju ima sada puno je učinkovitija, socijalnija i demokratičnija ako se ugrađuje na krovove kuća te se onda pojedincu “proizvođaču-potrošaču” omogućava da nešto i zaradi od svojih solara, tako ih brže otplati te pomalo i uživa u toj investiciji. No, pretvaranjem niskonaponske solarne struje u visokonaponsku stvaraju se ogromni gubici na mreži, nedovoljni za pokrivanje npr. velikih industrijskih potreba za energijom, a razlika se naplaćuje građanima preko računa za struju. Identična politika izazvala je u Bugarskoj dugotrajne – višegodišnje – masovne prosvjede koji su rezultirali ostavkom vlade i javnosti antagoniziranom spram održivih izvora energije.
Tomislav Ćorić ne vodi nas prema izgradnji kakvog idealiziranog njemačkog scenarija nego čavao po čavao zakucava i svoj lijes i onaj premijera Andreja Plenkovića koji ga uporno drži na poziciji, premda je Ćorić zbog potpisivanja rješenja o nepotrebnosti studije na okoliš u slučaju Krš-Pađene trebao pasti zajedno s Josipom Rimac. No, njegovo vrijeme čini se još uvijek nije došlo, premda se putar na njegovoj glavi sve više taloži.