Uskoro nam slijedi usvajanje Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom. Trenutni prijedlog zakona ima brojne nedostatke, pogotovo u pogledu institucionalne podjele rada. No, najveća opasnost same provedbe nalazi se u paralelnoj promjeni socijalne slike grada.
Uz svakodnevno iščekivanje nove brojke zaraženih građani Zagreba i prigradskih naselja već šest mjeseci iščekuju i donošenje Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije. Šteta je pobrojana i procjenjuje se na 42 milijarde kune, a usvajanje zakona očekuje se kroz prvu polovicu devetog mjeseca. Za građane još uvijek privremeno smještene u studentskom domu, njih 378, kojima su stambeni prostori nakon potresa proglašeni neuporabljivima, Vlada je napokon osigurala stambeni prostor. Iščekivanje su paralelno pratili mnogobrojni medijski istupi političara i predstavnika građevinskih struka koji su najčešće nabacivali komentare na segmente zakona i ideje provedbe na bazi svojih političkih svjetonazora i interesa. Građani su se uz šum tih rasprava bacili na popravke domova unutar postojećih zakonskih okvira i svojih mogućnosti lagano gubeći uvjerenje da će Zakon o obnovi zaista biti koristan okvir za vraćanje svojih oštećenih stambenih i poslovnih prostora u funkciju.
Tako je jedan od najprisutnijih komentatora zakona, odnosno segmenta vezanog uz udjele financiranja, postao dotad marginalan sabornik Dario Zurovec. On je krajnje uvjereno zastupao stav da država ne treba uopće financirati obnovu privatnih prostora jer su zbog nemara vlasnici sami odgovorni za oštećenja od potresa, a trošak obnove snosit će svi porezni obveznici. Njegove izjave su na tragu pretpostavke šire javnosti da su stanovnici centra tj. oni unutar gabarita povijesne cjeline naspram onih na periferiji, vlasnici nekretnina kojima je financijska sigurnost već zajamčena povlaštenom lokacijom nekretnine. Time se utrživu nekretninu i život u centru glavnog grada nužno vezuje uz bolji standard života, pa su oni nespremni na sanacije nastalih oštećenja zapravo samo nesposobni kapitalizirati svoj povlašteni status.
Institucionalne manjkavosti
Van takvih slobodnih i neutemeljenih interpretacija tko i kako zaslužuje spadati pod financijski okvir Zakona o obnovi, potres se i dalje smatra prirodnom nepogodom što nužno uvjetuje državno financiranje i koordiniranje sanacije. Naime, poznavanje seizmički aktivnih zona kao i nepripremljenost objekata u povijesnim jezgrama na potres nije novost, no pretpostavka da su načelno vlasnici tih objekata bili obavezni pobrinuti se za protupotresnu sanaciju je guranje odgovornosti u krivom smjeru. Konačni prijedlog zakona sukladno tome propisuje da će se sredstva organizirati po formuli: 60 posto iz državnog proračuna, 20 posto iz proračuna triju oštećenih županija i udio od 20 posto koji snose vlasnici odnosno suvlasnici iz pričuve isključivo za konstrukcijsku obnovu zgrada kojima je konstruktivna stabilnost ugrožena. Ako vlasnici ne mogu osigurati tih 20 posto iz pričuve na nekretninama će se osigurati založno pravo tj. hipoteka u korist države, županija odnosno Grada Zagreba.
Cjelovita obnova tj. obnova onih nekonstrukcijskih elemenata i povećavanje potresne otpornosti financirat će se na zgradama koje su pojedinačno kulturno dobro kao i na zgradama javne namjene. Suvlasnici mogu zatražiti projektiranje i poboljšanje konstrukcije iznad razine procijenjenog ako se obvežu sami podmiriti razliku troškova. Osigurana je financijska potpora vlasnicima ugroženog socijalnog statusa. Također će se osigurati financiranje uklanjanja i izgradnja zamjenskih obiteljskih kuća koje su urušene ako obnova nije moguća. Korisna površina budućih kuća određena je prema broju članova kućanstva, tj. ne obnavljaju se prema standardu onih rušenih nego prate površine slične onima minimalnih stanova programa poticane stanogradnje.
Kriteriji obnove u gradu, kao i prigradskih kuća u zakonu su navedeni nefleksibilno, vlasnicima se ne pruža mogućnost participacije u načinu obnove svojih kuća i zgrada. Takav pristup zanemaruje potrebe prigradskih naselja i njihovu specifičnu urbanu strukturu kao što u gradu stanovnicima ne daje opciju odlučivanja o infrastrukturnim zahvatima koji se ne tiču konstrukcijske obnove.
Nakon predstavljanja konačnog prijedloga zakona na konferenciji za medije platforma Možemo! istupila je zahtijevajući drukčiji princip institucionalnog okvira provedbe zakona direktno vezan i uz glavne primjedbe strukovnih organizacija. Oni zahtijevaju formiranje središnje institucije za provedbu zakona i obnove, politički nezavisnog zavoda, jer se time osigurava jasna odgovornost, za razliku od institucionalne raspršenosti koju pretpostavlja prijedlog. Krovno tijelo za provedbu zakona prema trenutnom prijedlogu trebao bi biti Fond za obnovu koji osnivaju zajednički država i oštećene županije odnosno Grad Zagreb. Fond bi bio zadužen za pripremu, organiziranje i provedbu obnove zgrada kao i praćenje provedbe takozvanih programa mjera koje donosi Vlada na prijedlog Ministarstva graditeljstva, Grada Zagreba i županija. Fond time ima pretežno operativnu i administrativnu funkciju odabira svih aktera za obnovu zgrade, a oslanja se na Ministarstvo graditeljstva za pitanja gradnje i prostornog uređenja.
Posljedično toj odluci zadatak izrade Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline pripada Zavodu za prostorno uređenje Grada Zagreba. Dosadašnje prakse rada zagrebačkog Zavoda pokazale su da im prioriteti leže u zadovoljavanju želja gradonačelnika i pogodovanju gradonačelniku interesantnih investitora, a ne osluškivanju interesa građana. Ideja politički nezavisnog Zavoda za obnovu po uzoru na onaj dubrovački prvenstveno sastavljenog od arhitekata, urbanista, građevinara, konzervatora i povjesničara umjetnosti otpisana je kao institucionalni višak. Pokušaj saniranja tog nedostatka vidi se u formi osnivanja Stručnog savjeta za obnovu, savjetodavnog tijela kojeg osniva Vlada. Struktura savjeta nije se bitno promijenila od prvog nacrta zakona, i dalje vlada imenuje predsjednika, a članovi su redom stručnjaci fakulteta, komora, inženjerskih udruga, instituta i zavoda.
Gentrifikacijski procesi
Potresom, kao i nedavnom poplavom su dodatno izašli na vidjelo svi infrastrukturni nedostaci Donjeg i Gornjeg grada. Cjelovito sagledavanje modela obnove grada, onog koji bi dugoročno pružio veću kvalitetu u odnosu na stanje prije potresa, sve više zamjenjuje format koji nalikuje na puko prividno krpanje štete od potresa. Strukovno interdisciplinarno vođenje obnove moglo bi potaknuti buduću dugogodišnju sustavnu preobrazbu povijesnog dijela centra koja se ne sastoji samo od uređenja fasada i točkastih intervencija u gradsko tkivo. Ono bi trebalo uključivati preispitivanje i rekonstrukciju zgrada u cjelini, zapuštenih dvorišnih blokova, sustava prometa i javnih površina.
U usporedbi s drugim turistički atraktivnijim gradovima u Hrvatskoj, zagrebačka povijesna jezgra još se uvijek sastoji od relativno socijalno raznovrsne strukture stanovništva. Već niz godina pratimo prenamjene pojedinih zgrada kao i zona unutar centra prema sadržajima koji su u službi turizma i postepeno gušenje sadržaja društvene namjene. Baš ti sadržaji, fundamentalni za odvijanje života u centru, su uz stambene zgrade najoštećeniji. Javlja se opravdan strah da će se odugovlačenjem donošenja zakona i početka koordiniranih radova ne samo na stambenim nego javnim zgradama u centru poticati raseljavanje. Dodatno potpomažu visoki troškovi obnove koji očekuju pojedinačne vlasnike stambenih prostora uz postojeće visoke troškove održavanja zgrada, kao i dugotrajnost obnove. Tu svoju priliku za jednostavniji i profitabilniji otkup vide bogatiji slojevi društva koji imaju mogućnost uložiti u detaljniju obnovu i stvaranje atraktivnih prostora čime pravdaju neminovnu “izmjenu” stanovništva u centru.
Čini se da približavanje kraju iščekivanja zakona o obnovi donosi prividno olakšanje, no realni okvir početaka radova na obnovi nije izgledan prije proljeća. Kao i prije konačnog prijedloga zakona, ideja očuvanja centra Zagreba kao multifunkcionalnog prostora u kojem se odvija urbani život više ovisi o ustrajnosti građana nego povjerenja u rad političkih tijela nadležnih za planiranje prostora grada.