Iznenadne prirodne katastrofe, uključujući i potrese, služe i kao testovi funkcionalnosti državnih i društvenih institucija. Procjenjuju se prethodni napori u preveniranju učinaka, neposredna reakcija te planiranje saniranja nastale štete. U tom se poslu aktiviraju gotovo svi, i oni koji su plaćeni za takve reakcije, poput novinara, kolumnista i (oporbenih) političara, ali i takozvani obični ljudi kojima te procjene mogu utjecati na buduće političke odabire ili, češće, na političku rezignaciju.
No, prirodne katastrofe ne uzrokuju samo moguće promjene u “površinskim” političkim nagnućima kao što je glas za određenu stranku. One, pogotovo ako se pretvoru u socijalnu katastrofu, mogu izazvati i ozbiljne promjene u “ideološkoj tektonici” koje će bitno odrediti političku sudbinu i opcije na raspolaganju. Takvom procesu svjedočimo upravo na Baniji i u javnoj sferi u kojoj se odvijaju refleksije o onome što se tamo događa i što se događalo. Dublju dimenziju tom procesu dali su mješoviti etnički sastav kraja u kojem se povijest dogodio, njegova kompleksna i burna politička povijest te ekstremno siromaštvo.
Nacionalna optika je odmah iskočila u prvi plan i to po pitanju imenovanja kraja. Jer navodno je srpski Banija, a hrvatski Banovina. Vrlo brzo su se uključili i urednici vodećih hrvatskih medija koji su tendenciozno falsificirali izjavu političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca što je rezultiralo verbalnim šovinističkim napadom na njega koji je počinio član jedne navijačke skupine – i to sam etnički Srbin. Nacionalistički ekscesi su se i dalje pojavljivali tu i tamo, ali čini se da ih je prigušilo upravo siromaštvo i nerazvijenost koje je cijela zemlja otkrila nakon razornog potresa. Upravo su jad i bijeda učinili, do određene mjere, nacionalističku optiku bar privremeno nepristojnim pristupom. No, to ne znači da uskoro neće ponovno buknuti. Ali ne zbog Banije nego zbog nesposobne države.
I prije potresa na Baniji je svima bilo jasno da država i u običnim vremenima ne funkcionira sukladno potrebama građana, a da u zahtjevnijim situacijama sasvim zakaže. Iznimka je, valjda, bila samo reakcija na pojavu koronavirusa prošlog proljeća. Razlozi su i više nego jasni, a leže prije svega u stranačkom kadroviranju, zapuštenosti službi i ideološkom odbacivanju organizacijskog nasljeđa bivše države. Međutim, problem nije toliko u dijagnozi stanja koliko u sve raširenijim oblicima rješenja koje je dinamika zbivanja nakon potresa učinila dodatno uvjerljivijima. Postoje dva oblika rješenja, jedno “ideološko”, a drugo “ekonomsko”. I oba su imala svoje nositelje među herojima na Baniji. Iako je heroja bilo iz raznih sektora i različitih političkih uvjerenja.
“Ideološko” rješenje popravak države vidi u ekstremizaciji državotvornog projekta. Premda se ovakav zaključak uglavnom ne izvodi eksplicitno, dubinski određuje tu politiku: korupcija i klijentelizam su znak slabljenja hrvatskog nacionalizma i popuštanja raznim manjinama, Bruxellesu, Beogradu… U predodžbi ekstremne desnice rast korupcije i nesposobnosti državi proizlazi iz prigušivanja autentičnog hrvatstva, a to autentično hrvatstvo je ustaška ideologija. Upravo su navijači primjer te navodno uzročno-posljedične veze. Njima se prigovara kad ističu ustaške parole i pozivaju na ubijanje Srba, a učinkovitiji su u reakcijama na katastrofe od onih koji im prigovaraju, bilo da se radi o državi ili nekom drugom političkom akteru. Naravno, navijači nisu učinkoviti na terenu zbog svojih ideoloških sklonosti već zbog činjenice da je riječ o masovnim organizacijama mladih ljudi čiji je specifičan ustroj koji garantira brzu mobilizaciju i zajedništvo plod supkulturnih zahtjeva i prirode navijačkih “poslova”.
“Ekonomsko” rješenje zasniva se na eliminaciji države iz sfere ekonomije. Iz činjenice da je određena država nesposobna odrađivati osnovne zadatke izvodi se zaključak po kojem državi kao takvoj nije mjesto u ekonomiji. Takav tip zaključaka svoju uvjerljivost ne izvlači samo iz konkretne nesposobnosti države već iz općeg prešućivanja “čistog” ekonomskog problema s kojim se suočavamo. Koliko god bila korumpirana i neefikasna, hrvatsku ekonomiju više sabotira zapadnoeuropska konkurencija na otvorenom tržištu nego hrvatska država. Zato se kao predstavnici ovog rješenja ističu uglavnom ugostitelji kojima po prirodi posla i sektora konkurencija nije međunarodna već stopa poreza na dodanu vrijednost. Iz čega su proizlazile bizarne konstrukcije po kojima su chefovi svojim angažmanom na Baniji “dokazali” da im država mora smanjiti PDV ili otvoriti objektu unatoč epidemiji. A zapravo su sami chefovi “dokazali” kako bi izgledao socijalistički fine dining za sve.
Te dvije tendencije se nameću kao možebitni ideološki “pobjednici” potresa na Baniji. A pobjedu nosi najuvjerljivije objašnjenje nesposobnosti države. A ljevica mora ozbiljno razmišljati o tome kako se oduprijeti tim tendencijama, a da istovremeno ne postane sinonim isključivo za državnu intervenciju.