Protesti u Srbiji koji su počeli nasilno 7. jula, trećeg dana prosvjeda (u četvrtak 09. jula), napokon su dobili neke konkretne obrise i zahtjeve te je postalo moguće razlikovati različite utjecaje.
Spontano okupljanje stanovnika Beograda koje je počelo u utorak protiv najave novog policijskog časa, završilo je izrazito nasilno ozljedama brojnih prosvjednika i policajaca, a situacija se u srijedu bila znatno pogoršala. Tog drugog dana prosvjeda, nasilje je dodatno eskaliralo, a organi reda su pojačani snagama Specijalne antiterorističke jedinice koja je izišla na ulicu pod punom ratnom spremom. Drugu večer, osim konjice i suzavca upotpunili su i topovski udari i brutalna nasumična batinanja naroda, a u jednom trenu, zbog pritiska žandarmerije prema prosvjednicima, nastao je i stampedo. Zabilježeni su napadi na nekoliko novinara, a bilo je i relativno nasumičnih hapšenja priručnih prosvjednika. U Novom Sadu nestao je Miran Pogačar, aktivist Združene akcije krov nad glavom, koji je ubrzo pronađen u policijskoj postaji i danas je pušten jer je tužitelj zaključio da nema osnova da ga se zadržava. Uhapšen je kao organizator novosadskog protesta čime su mu, smatraju okupljeni, ugrožena ljudska prava, budući da on nije vršio niti pozivao na bilo kakvo nasilje. Tu se večer počelo činiti da režim ima svoje ljude s obje strane “barikade” jer se počelo kristalizirati da nisu svi prosvjednici nasilni, nego da postoji skupina maskiranih mladića koji gađaju policiju kamenjem i provociraju mirne prosvjednike. Kako kamere imaju ograničen pristup širem društvenom kontekstu, na televizijama se moglo vidjeti samo kako policija stoji mirno pred nasilnim izgrednicima, a potom nasumično batina obične ljude koji se u najboljem slučaju povlače pred nasrtajima njihovih kordona. U srijedu, prosvjednicima je malo pomogao i vjetar, jer je raznosio svu silu suzavca bačenu na prosvjednike, natrag prema “snagama reda”.
Kako se situacija komplicirala tako je postajalo sve teže filtrirati netočne od točnih informacija, pa je i nemali broj mejnstrim medija u Srbiji prenosio nategnute ili čak demantirane informacije: Od povlačenja djelomično točnih, djelomično pojednostavljenih paralela između dijela navijačkih skupina koje se u pravilu karakteriziraju kao huliganske, i njihovih spona sa Srpskom Naprednom strankom, i drugim političarima, do demantiranih vijesti o tome kako je ministar obrane Aleksandar Vulin htio poslati vojsku na ulicu, pa je vojni sindikat to odbio. Obje ove informacije objavljene su u nekima od najpraćenijih medija u Srbiji, što svjedoči prije svega kompleksnosti situacije, a ne neprofesionalno odrađenom poslu. Dok su mirni prosvjednici izražavali nezadovoljstvo stanjem u državi, tražili ostavke kriznog stožera i bolji odnos prema buktećoj epidemiji koronavirusa, desničarske nacionalističke skupine borile su se protiv priznavanja Kosova, koristeći se i same pritom nasilnim i agresivnim metodama.
Brojni Biltenovi sugovornici, s kojima smo pokušavali iskristalizirati različite strane uključene u protest, više su manje konsenzualno smatrali kako je većina prosvjednika mirna, ali kako postoje i radikalne desničarske skupine koje rade nerede. No, osim tih samostalnih desničarskih skupina, izgrednike je prije svega tvorila neidentificirana skupina mladića koji su bili najagresivniji, pokušavajući izazvati ne samo sukob sa organima reda već i sa mirnim prosvjednicima. Nije bilo nedvosmisleno jasno, međutim, što oni rade tamo, koji je njihov cilj i tko ih je poslao iako su optužbe da se radi o “Vučićevim plaćenicima” pljuštale sa svih strana, a mogle su se čuti i u svim mejnstrim medijima od gotovo svih društvenih komentatora, političkih analitičara i urednika medija. Tako su neki mediji objavljivali snimke zapaljenih policijskih vozila uz poruke poput “Je li ovo dokaz da je policija sama palila …”. Argument u prilog tome bio je i da su zapaljena vozila jako stara, te da organi reda odavno imaju novija vozila. Drugi su pak tvrdili da je jedini razlog zašto je policija trpjela tri sata da ih se gađa kamenjem bez da reagira, također režiranje protest. Takve snimke bile su potrebnu predsjedniku države Aleksandru Vučiću da pokaže Europskoj uniji nekoliko stvari. Prvo, da ne ide džonom na prosvjednike, drugo da je nemoguće priznati Kosovo jer će to izazvati još veće sukobe u Srbiji, i treće da ima stvari pod kontrolom. Ovdje nipošto ne bih ulazila u pokušaj da razgraničimo istine od netočnosti. Umjesto toga, cilj nam je ukazati na kompleksnost društvene situacije u Srbiji trenutno. Treba nadodati i da se ne radi ni o vrijednosnom ocjenjivanju nasilnih i nenasilnih prosvjeda, već o specifičnoj dinamici koja se razvila s obzirom na brojne špekulacije oko toga tko ishodišno izaziva nasilje i s kojim političkim ciljem.
Pitanje koje se postavlja na van je dakako, kako je moguće da je SNS prije samo dva tjedna premoćno dobio izbore, toliko premoćno da praktički može sam sastaviti vladu, a ovaj tjedan postupci šefa stranke i predsjednika države, kao i premijerke Ane Brnabić, ni po čemu novi ili iznenađujući, na ulice kojima hara opasni virus izvlače tisuće i tisuće ljudi u sve većem broju gradova? Nešto je trulo u Srbiji, u zemlji koja se godinama već praktički nalazi u trajnom stanju protesta protiv vlasti, koja istovremeno zadržava i okrupnjuje svu političku moć u svojim rukama. Nepovjerenje građana u sustav toliko je premoćno i sveprisutno, da zaista većina ljudi vjeruje da je upravo predsjednik države osoba koja stoji iza nasilja u prosvjedima. Sve dostupne analize uključuju ovu komponentu. Oklada je navodno bila opravdati policijsku brutalnost suzbijanjem nasilja prosvjednika te instrumentalizirati proteste. Time se pokušalo diskreditirati zahtjeve koji ostaju zapravo neartikulirani, dok se s druge strane isto tako može kazati, da građani Srbije već toliko dugo izražavaju svoje opće nezadovoljstvo Aleksandrom Vučićem da je sve potencijalne zahtjeve moguće svesti pod jedan zajednički nazivnik: Vučiću, odlazi! Dok je predsjednik u Parizu i prodaje se kao ljevičar pred zapadnom Europom, napori za diskreditaciju protesta pali su na frapantno neuvjerljivu premijerku Anu Brnabić koja uporno svoj narod naziva lažljivcima, nasilnicima i kriminalcima, a isto je prije samo nekoliko dana učinila liječnicima i medicinskim sestrama nekih bolnica kada su kazali kako je situacija očajna. Danas pak čitamo da je samo u bolnici u Novom Pazaru jučer umrlo deset pacijenata, a saznajemo i da su neke bolnice, usred ove krize čije uspješno rukovanje ovisi o javnom zdravstvu, svoje radnike plaćale ispod zakonskog minimuma.
Razloga za prosvjedovanje dakle ima mnogo, a svoju domišljatost, upornost i političnost, kolektivna inteligencija prosvjednika pokazala je jučer sjedenjem na ulicama gradova diljem Srbije kako bi time jasno istaknuli razlike između njih – stvarnih prosvjednika – i onih plaćenih nasilnih izgredničkih kadrova koji pokušavaju radikalizirati stvar, izazvati bijes represivnih organa na okupljene nezadovoljnike i time obezvrijediti ovo dubinsko političko nezadovoljstvo u zemlji.