Nadmoćna pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima je učinila izlišnim prevladavajući narativ koji je pratio vladavinu Andreja Plenkovića. Priča o otuđenim briselskim elitama koje su izdale volju hrvatskog naroda naprosto više ne drži vodu. A već se nameće i konkurentska perspektiva, i to ona o Plenkovićevom “prosvijećenom apsolutizmu”.
“Anemični briselski ćato”, “onaj koji je izgubio vezu s narodom”… To su samo neki od standardnih opisa premijera Andreja Plenkovića za vrijeme njegovog prvog mandata. Ali i uvrede koje teško da će ga nastaviti pratiti, nakon što je na nedjeljnim izborima ostvario golemu i neočekivano uvjerljivu pobjedu. Ona je očito bila toliko dojmljiva da se Plenković u pojedinim medijskim komentarima od beskrvnog eurokrata čudesno transformirao u karizmatskog nacionalističkog autokrata, kao što sugeriraju naslovi o “najvećoj pobjedi Hrvatske demokratske zajednice još od Tuđmana”.
Istine radi, treba reći kako ovaj rezultat nije najbolji od demokratskih promjena 2000. godine. Osvojivši 66 mandata i 37% glasova, Plenković je u osnovi ponovio rezultate koje je ostvario Ivo Sanader u dva izborna ciklusa u kojima je on vodio HDZ. Baš poput Sanadera, Plenković je prvi premijer koji je uspio obraniti svoj mandat. I to nije jedini razlog za usporedbu ove dvojice. Sanader i Plenković kao premijeri dijele popularnost i među biračima i među diplomatskim korom, koji u zemljama poput naše još uvijek ima velik utjecaj na političku dinamiku.
No ako je konsenzus liberalnog komentarijata i zapadnih diplomata kako je Sanader bio sjajan političar “s velikom manom” (gigantske pljačke javnog novca za osobne potrebe), Plenković zasad osobno nije pod ozbiljnom sumnjom za slično. Iako je dokaza da se prakse unutar HDZ-a nisu osobito promijenile i više nego dovoljno. Sve to govori da bi “anemični” zapravo mogao biti prvi punokrvni lider po volji velikoj većini aktera još od perioda Sanaderove zlatne stabilnosti prije petnaestak godina.
Lako do vlasti
Sama po sebi, njegova izborna pobjeda nije impresivna. Manje od 47% glasača je sudjelovalo (tj. manje nego na nedavnim izborima u Srbiji koje je bojkotirala opozicija), a HDZ je u apsolutnim brojkama ostvario znatan pad broja birača, da bi u relativnom postotku ostao manje-više na istom. Sve to je daleko slabije od izbornog rezultata bivšeg premijera iz redova Socijaldemokratske partije (i sadašnjeg predsjednika Republike) Zorana Milanovića 2011. godine. No, izborni sustav i odnosi snaga među strankama, dovode sada Plenkovića u situaciju u kojoj nisu bili ni Milanović ni Sanader – da može praktički sam formirati vlast, bez ijednog značajnijeg koalicijskog partnera.
Iako mu za većinu načelno treba 76 zastupnika (10 više nego što ih ima), nema praktički nikoga tko bi posumnjao u lako i brzo formiranje vlasti. Osim što će sigurno dobiti potporu predstavnika nacionalnih manjina (koji praktički uvijek podrže pobjednika koji ne ugrožava njihov status), HDZ računa i na dvije posvađane frakcije pragmatične Hrvatske narodne stranke, koje se međusobno bespoštedno bore za zadnje ostatke svoje vlasti u krajevima oko Varaždina, ali će obje rado surađivati s vladajućima. Čak i ako to ne bude dovoljno, teško da će druge opozicijske liste zadržati dovoljno discipline da bi spriječile soliranje svojih kandidata.
Spomenimo na primjer da od 41 mandata koji je osvojila koalicija oko SDP-a njih samo 32 pripada samoj stranci. Ostalo su različiti lokalni “nezavisni” političari te male, a ponekad i sasvim nepostojeće stranke. Većina njih savezu oko SDP-a se priključila računajući da će ta stranka doći na vlast. Dio njih tek čekaju postizborni potresi koji će utvrditi u kojem smjeru će krenuti stranka. Slično vrijedi i za treću najpopularniju listu, desničarsku opoziciju okupljenu oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore koja je osvojila 16 mandata. Iako naizgled dobar rezultat za ove najžešće Plenkovićeve kritičare, pojavile su se ozbiljne sumnje oko budućnosti cijelog projekta.
Raspad babuške
Naime, već na izbornu večer, znatan dio izabranih zastupnika suptilno se distancirao od Škore najavivši osnivanje vlastitog saborskog kluba, različitog od onog koji će formirati DP. Iako je velika većina birača glasala naprosto za Škoru, ispostavilo se da je njegov “pokret” nešto slično ruskoj babuški (što je i prikladno s obzirom na to da dio novca, po svemu sudeći, i dolazi iz Rusije koja posljednjih godina izdašno financira evropsku ekstremnu desnicu). Tako unutar DP-a imamo stranku Hrvatski suverenisti, koja se pak sastoji od još dvije stranke i dva NGO-a. Povrh toga, tu su i ekstremni desničari koji nisu dio “suverenista”, kao i potpuno vanstranački ljudi, poput “komičara” Davora Dretara ili klerikalnog aktivista Stjepa Bartulice. Koliko će njih ostati zajedno do kraja mandata?
Ljudi za koje se pretpostavlja da su najbliže Škori zapravo su ili rodbinski ili poslovno povezani s njim ili njegovim glavnim financijerom. Njih je, prema predviđanjima, maksimalno sedam. A uz to, ostaje nejasno i koliko će oni biti zainteresirani za bilo kakvu političku aktivnost ako će se ona svoditi na sjedenje u opozicijskim klupama. Cijela poanta Škorinog “pokreta” bila je da stvori situaciju u kojoj će on HDZ-u biti neizbježan za koaliranje i tako omogućiti financijerima i drugim akterima oko projekta da utječu na državnu politiku. Ta ambicija katastrofalno je podbacila i sada se postavlja ozbiljno pitanje opravdanosti ulaganja u projekt.
Ova tenzija između taktičkih odabira i krajnjeg cilja u DP-u bila je jasna od početka. Kako bi “otimali” glasače HDZ-a, Škoro i njegovi koristili su šovinističku i ultrakonzervativnu retoriku ranije karakterističnu upravo za dijelove HDZ, a za tu je svrhu regrutiran i čitav niz što HDZ-ovih disidenata, što drugih aktera ekstremne desnice. Ali koliko god trovao javni prostor zapaljivom retorikom, DP nikad nije gubio pogled s glavnog cilja – participacije u vlasti. Tako je oštra retorika redovito bila prošarana i pozivima za suradnju. Neka ostane zapamćeno da je DP vjerojatno jedina stranka koja je pokušavala ispregovarati ministarska mjesta za sebe prije samih izbora.
Škorine vratolomije
Igrokaz je bio gotovo komičan: DP je prvo mjesecima inzistirao na tome da je Plenković narodni neprijatelj koji mora nestati s političke scene, zatim su stidljivo najavili da je važno da on ne bude premijer, ali bi mogao imati npr. funkciju ministra vanjskih poslova. Naposljetku su na izbornu večer, a poneki i prije toga, odustali od gotovo svih zahtjeva samo ako ih primi u koaliciju. Pojedini među njima su još jučer, kada je računica za većinu već bila jasna, očajnički pokušavali glumiti “tvrde” pregovarače, iako pregovora uopće nije bilo, tražeći od Plenkovića da u Vladi i parlamentarnoj većini ne bude Srba.
Problem desne opozicije nije samo to što nisu uspjeli dograbiti ni komadićak vlasti. Rezultati su doveli u pitanje i cijeli njihov narativ. Oni su, naime, tvrdili da su u osnovi HDZ-ovski ili barem nacionalistički lojalisti, ali da se moraju kandidirati protiv te stranke jer su nju preuzeli neki strani ljudi koji s nacionalizmom (pardon, “suverenizmom”) nemaju veze. DP-ovci su se dakle predstavljali kao autentičniji reprezententi većinskog naroda, koji je naravno izrazito desno orijentiran, a koji je izgubio svoju glavnu stranku (HDZ) tako što su je preuzeli neki ljevičari (Plenković). Taj narativ morao se ispuhati kada su izašli rezultati koji su pokazali golemu popularnost i Plenkovića i njegovih “centrističkih” suradnika.
Pojedini DP-ovci pokušali su iznova zaspinati narativ i konstatirati da dobar rezultat HDZ-a dokazuje kako je ta stranka sada postala lijevi centar i oduzela glasove SDP-u. No, ako je to tako, to bi značilo da je 80% svih birača lijevo od centra, čime bi se obesmislila tvrdnja DP-a da predstavlja “narod” čije se želje ne poštuju. Dan nakon izbora Škoro je izokrenuo raniju tezu svojih stranačkih drugova naglavce, pa ustvrdio da dobar rezultat HDZ-a, ali i DP-a i treće desničarske stranke Most, znači da su Hrvati zapravo velikom većinom okrenuti desnici. Prema tome, formiranje vlade koja ne bi bila desničarska bila bi greška.
Tiha čistka
Oba pokušaja ekstremne desnice da se utješi ostaju krajnje neuvjerljivi. Politička opredjeljenja birača znatno su nestabilnija, fleksibilnija, pa i manje koherentna od onih političara, novinara i političkih komentatora. Plenkovićev trijumf na kraju je rezultat toga što konkurenti, uključujući Škoru i predsjednika SDP-a Bernardića, nisu uvjerili dovoljan broj ljudi da su rješenje. Izrazito niska izlaznost to jasno sugerira. Koliko je dojmu Plenkovićeve “veće sposobnosti” u odnosu na konkurenciju doprinijela još aktualna pandemija, nemoguće je precizno izmjeriti. Ali sigurno je da su u HDZ-u jako dobro znali da atmosfera izvanrednog stanja potiče dobar dio stanovništva da stane uz vlast. U tom je smislu “prljavi trik” sazivanja izvanrednih izbora sigurno doprinio pobjedi.
Za Plenkovića, samostalnost od Škore i njegovih saveznika jednako je važna pobjeda kao ona protiv formalno glavnih konkurenata iz SDP-a. Antisistemskoj retorici unatoč, DP je teško doživjeti kao išta drugo nego poraženu frakciju samog HDZ-a, pretežno sastavljenu od “druge lige” kadrova te stranke. Tužan je, iako nužan zaključak, da političku dinamiku u Hrvatskoj i nakon trideset godina još uvijek više određuju frakcijske borbe u dominantnoj stranci nego sukobi između različitih političkih opcija. Učvršćivanje državne vlasti svakako omogućuje Plenkoviću da nastavi tu malo manje vidljivu, ali ništa manje sudbonosnu unutarnju političku borbu.
Osim što je uvjerljivo pobijedio na unutarstranačkim izborima u ožujku, Plenković je na ovim izborima osigurao i da preostali stranački konkurenti ne uđu u parlament, iako ih nije onemogućio u kandidaturi. Naposljetku, tu je i “tiha” čistka koja se očito provodi, iako bez ikakvih vidljivih sukoba. Naprasno umirovljenje u četrdeset i prvoj godini nekad moćnog Tomislava Tolušića iz tzv. virovitičkog klana, a možda i iznenadni pad “kninske kraljice” Josipe Rimac jasno to pokazuju. Sve to ponukalo je pojedine komentatore da izraze stidljivu nadu da će Plenković postati veliki reformator čvrste ruke, prosvijećeni apsolutist koji će konačno HDZ pretvoriti u “pravu” evropsku stranku.
Novi izazivači
Problem s tim očekivanjima je u tome što teško da je to Plenkovićeva primarna ambicija. Njegovi potezi češće ostavljaju dojam u osnovi glancanja CV-a za neku važniju funkciju od one premijera jedne provincijske članice Evropske unije. To, doduše, ne znači da se njegova ambicija i nadanja liberalnih komentatora u momentima neće poklopiti. Nije sasvim nevažno da je Plenković već u pobjedničkom govoru među prva tri glavna cilja svoje nove vlade spomenuo zaštitu ljudskih i manjinskih prava. Njegova desna ruka Gordan Jandroković i njegov consigliere Vladimir Šeks u narednim su danima s određenom dozom trijumfalizma i revanšizma prema Škori naglašavali kako će blisko surađivati sa Srbima, kao što je to činio i HDZ još od Tuđmana.
Besramni je to falsifikat povijesti stranke, ali i vlastite biografije. No s druge strane sugerira mogućnost da etničke tenzije prestanu biti noseći element politike ove stranke, što bi bio veliki iskorak i u regionalnom kontekstu. Ako se takvo što uopće pokuša nametnuti, ostaje i pitanje koliko bi to bilo održivo, osobito s obzirom na najave ozbiljnih ekonomskih poteškoća u narednom periodu. To u velikoj mjeri ovisi o tome koliko će projekti konkurentskih frakcija HDZ-a, poput aktualnog DP-a, biti održivi. A u novom sazivu Sabora HDZ kao protivnike neće imati samo svoje odbjegle frakcije i starog rivala SDP, koji je nakon poraza u teškoj situaciji.
U novi su saziv Sabora ušle tri “nove” snage koje pokrivaju praktički cijeli politički spektar, uključujući i one njegove dijelove za koje većina birača do nedavno nije znala ni da postoje. Iako nije nova stranka, ranije tehnokratski Most izumio se za ove izbore kao mlađa i inovativnija klerikalna formacija, čiji predsjednik vlastito političko preživljavanje ne oklijeva tumačiti kao nadnaravnu intervenciju: “nije dao dragi Bog da se ugasimo”. Količina novca uložena u njihovu kampanju sugerira da nisu bez simpatija određenih imućnih domaćih krugova. Slično vrijedi i za koaliciju liberalnih stranaka (STRIP-Pametno-Fokus) koje su na istoj liniji s Mostom u pogledu antisocijalnih politika, iako ih u pravilu ne pokušavaju škropiti svetom vodicom.
Naposljetku, koalicija platforme Možemo, Radničke fronte, Nove ljevice i drugih stranaka najveća je novost novog saziva, od koje pretpostavljamo čitatelji Biltena najviše i očekuju. Unatoč postizbornoj euforiji, njezin posao neće biti lak, niti će njezin rad uvijek imati samo uspone. Pritisci kojima se pokušava uzdrmati jedinstvo koalicije vjerojatno će dodatno jačati, a tek će situacija izvršne vlasti, pa makar i na lokalnoj razini, pokazati može li koalicija biti više od “protestne opcije”. S druge strane, nesumnjiv doprinos te koalicije destabilizaciji vlasti Milana Bandića u Zagrebu sugerira kako bi njihova pojava na nacionalnoj razini mogla natjerati i HDZ na bržu prilagodbu ako žele zadržati svoju poziciju političkog hegemona.