Hrvatska država ne samo da nije kontrolirala jesu li krizne potpore dospjele u punom iznosu na račune radnika i jesu li se poštovali kriteriji stjecanja prava na potpore, već je, kako doznajemo od pouzdanog izvora iz Zavoda za zapošljavanje, isplaćivala pune svote potpora poslodavcima i za radnike na nepuno radno vrijeme.
Vladine krizne potpore poslodavcima u Hrvatskoj proizvele su, pored kratkotrajnog olakšanja privatnom kapitalu, impresivnu količinu javnog žamora. Taman toliki je, s druge strane, bio i muk nadležnih javnih institucija. Mediji su tjednima uzalud propitivali obim, uvjete i efekt odobrene financijske pomoći, a kamoli da bi stekli uvid u točan popis primatelja. Sindikati su upozoravali na masovnost zloupotrebe uplata koje prečesto nisu čitave završavale u rukama samih radnika, iako su eksplicitno bile namijenjene isključivo za njihove plaće. Čak je i opozicija, od koje se to realno najmanje očekivalo, donekle reproducirala takvu kritiku vlasti čudnovato nezainteresirane oko vlastitih intervencija.
Institucionalni muk, dakle, samo je podcrtao razmjere problema teškog preko milijardu i pol kuna već u prvom krugu isplate. Prvi konkretni odgovori na dugo tako ponavljana pitanja naprosto su potvrdili zloguke pretpostavke i optužbe u svakako veoma neugodnoj mjeri: veliki broj poslodavaca oteo je dio novca radnicima, nešto radnika svejedno je ubrzo dobilo otkaz, poneki su poduzetnici zabilježili veći prihod od minimuma koji primatelja kvalificira za dobivanje javne pomoći, određeni dio ostalih je ugasio biznis i pored zaprimljene potpore.
Mogli bismo dalje nabrajati tzv. nepravilnosti, ali nema sad potrebe detaljnije ponavljati fakte o tim na koncu ipak razotkrivenim svinjarijama. Uostalom, nema dileme ni da je ugroženim kapitalistima u datom času trebalo pomoći javnim sredstvima, ako je nominalna svrha te potpore već bila – spašavanje radnih mjesta i radničkih plaća. Jest, trebalo je i zato što se u stanju krajnje urgentnosti Hrvatska ne može isti čas odmetnuti značajno van zadane strukture kapitalističke ekonomije. Ili bi pak mogla, bez viška straha od sveopće gladi i zaraze, ali u nekim zamišljenim političkim okolnostima, još uvijek nam u praksi očito nedostižnim, a ne ovima koje su na snazi. Nadalje, trebalo im je pomoći i zbog toga što je dominantni profil primatelja uplate bio onaj koji se tiče sitnijega privatnog kapitala, malih obrtnika i poslodavaca s minimumom zaposlenih radnika, do najviše devetero njih.
Dojava upućenog izvora
Ta kategorija naziva se inače mikroposlodavačkom, i na nju je u ovoj priči otpalo relativno najviše potpora. Sljedeća je ona malih poslodavaca, s između 10 i 50 zaposlenih; preostali su srednji i veliki poslodavci. No zadržat ćemo se na prve dvije, u kojima je najveći udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme, jer je s njima u vezi i podatak koji je Biltenu dostavljen iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a odnosi se na Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Ne službeni podatak same ustanove, nego dojava od izvjesnog dobro upućenog izvora u toj kući, za ovu prigodu anonimnog.
HZZ je naime većini poslodavaca sa zaposlenima na nepuno radno vrijeme isplatio za njih svotu kao i za radnike koji rade punu satnicu. Tek sad – ovih tjedana – Zavod revidira prihvaćene zahtjeve, njih oko 20 tisuća u Zagrebu s okolicom i gotovo 84 tisuće u čitavoj Hrvatskoj samo za mart, pa upućuje nalog za povrat svakome onom tko je dobio višak. Naravno, ako je riječ o poduzetniku koji će uopće opstati u biznisu za vrijeme krize, ili će država zbog njegova bankrota morati ubilježiti otpis tog duga. Konačnim iznosom preplaćenih potpora možemo se pozabaviti samo neobavezno, te na razini čitave Hrvatske, jer u ovom trenu još nisu gotovi svi pojedinačni izvještaji, e da bi ih se i sistematiziralo.
Ugrubo kazano, ako je postotak zaposlenih na nepuno radno vrijeme među onima za koje je tražena potpora jednak postotku u ukupnoj populaciji stalno zaposlenih radnika u RH (3,8 posto – prema statistici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje), i ako uzmemo da svi oni rade npr. pola radnog vremena, onda je tih 1.625 preplaćenih kuna javne potpore po takvom radniku potencijalno koštalo državu gotovo 20 milijuna kuna. To je doduše pojednostavljeni izračun koji ubraja sve radnike na nepuno radno vrijeme kao formalno preplaćene, ali samo za prve dvije kategorije poslodavaca koje zajedno predstavljaju 60 posto od ukupno potpomognutih 485 tisuća radnika u prvom krugu; svejedno je dostatan za uvid u dimenzije slučaja.
Muk poslodavaca
Nažalost, tek dolazimo do najzanimljivijih zaključaka, dok se ipak može pretpostaviti da će dobar dio dotičnog viška biti vraćen. No šteta se sastoji u činjenici da je država namjerno postupila tako, znamo li da su poslodavci bili dužni navesti za koje radno vrijeme je prijavljen svaki radnik u čije ime su zatražili potporu. Država je dakle zanemarila te informacije, pa isplatila za svakog radnika punu svotu. I sve bi to još bilo i prihvatljivo, no isplate radnicima zatim uopće nisu kontrolirane, a zanemareni su i ostali kriteriji za potporu, ili su na štetu radnika drastično preinačivani između dvaju krugova isplate, bez posebnih obavijesti i tumačenja.
Uz takvo zapuštanje mjera i vrludanje s preplaćivanjem i traženjem isplaćenog viška natrag, ironično naliježe čak i načelno pozitivna vijest o vladinu budućem planu financiranja plaća za skraćeno radno vrijeme, ali samo kod triju većih kategorija poslodavaca, i novcem iz programa Europske komisije. Sva je prilika da praktično nikad nećemo saznati punu istinu o raznoraznim kolateralnim troškovima ove vladine kampanje podilaženja hrvatskim kapitalistima pod svaku cijenu. Ne bismo ni za ovaj primjer čuli da nije zvižduka s adrese od koje se teško može očekivati da će se ikad javno pohvaliti konačnim saldom gubitka. Svi tragovi upućuju međutim na već startnu nakanu znatno drukčiju od zvanično ispripovijedane socijalne bajke o spašavanju radnih mjesta i ukupne privrede.
Da je bilo suprotno, ne bi država poslodavcima dala više od zacrtanog, i nakon toga još zatvorila oči na tolika kršenja isplata prema radnicima. Čula bi zahtjeve sindikata i novac doznačila izravno radnicima, a interes druge strane – one kapitala – bio bi zadovoljen već time što je teret većeg dijela njihove plaće na sebe preuzeo javni budžet. Onako kao što je proklamirano u pauzama između zapjenjenih poduzetničkih ataka na javni sektor zbog vladine podrške epidemiološkom sudu o neophodnoj općoj polukaranteni. Vrijedi zato primijetiti i da nijedan glas poduzetnika nije posvećen opisanim državnim tzv. propustima. Ovima u korist privatnog interesa, i na izravnu štetu javnih financija – baš nijedan.