Prema izvještaju “Nations in Transit 2020: Dropping the Democratic Facade”, američke organizacije Freedom House, demokracija je ozbiljno ugrožena u postsocijalističkim zemljama. U tradicionalnom praćenju 29 takvih zemalja, koje se geografski protežu od središnje Europe do zapadne Azije, zaključeno je da neke od njih uopće više niti nisu demokratske. Zemlje bivšeg “komunističkog bloka” tako se danas mogu kategorizirati samo u ove kategorije: konsolidirane demokracije, polu-konsolidirane demokracije, tranzicijski ili hibridni sustavi, semi-konsolidirani autoritarni režimi i konsolidirani autoritarni režimi.
Kao nedemokratski, “hibridni režimi” posebno su apostrofirane prve hrvatske susjede: Srbija, Crna Gora i Mađarska. Ove zemlje, po mišljenju Freedom Housea uopće više nisu demokracije već su bliže autokracijama, a zbog značajnog opadanja standarda u upravljanju državama, pravosuđu, izbornom sustavu i medijskim slobodama. U Izvještaju stoji kako je otpornost demokracije izravno povezana sa zdravljem njezinih institucija koje su “vitalne sastavnice očuvanja prava manjina, te kako one doprinose razrješavanju političkih nesuglasica na miran način koji se ne protivi javnom redu”. To su državne institucije (nacionalne i lokalne jedinice) u koje se predstavnici biraju na izborima, zatim državne institucije s neizabranim dužnosnicima (pravosuđe i antikorupcijska tijela), te ne izabrane i ne-državne, odnosno civilne institucije poput medija i civilnog društva.
Freedom House ističe kako ove institucije nikad u postsocijalističkim zemljama ionako nisu bile baš nešto snažne jer su im na geografskom istoku prepreku činili autoritarni režimi, a u više demokratskim zemljama na zapadu te su institucije uopće funkcionirale samo na temelju konsenzusa elita i bez šire društvene potpore. Tradicija ovih zemalja da se bave klasnim, a ne identitetskim pitanjima, potpuno se ovdje ignorira.
Metodologija opterećena predrasudama
Metodologiju Freedom Housea kao pristranu i pretrpanu predrasudama nije teško osporiti. Sama činjenica da jedna organizacija iz SAD-a procjenjuje demokratičnost samo ovih 29 zemalja, i to prema kriterijima koje niti njihova vlastita zemlja ne bi uspješno zadovoljila, već svjedoči o uspostavi metodologije utemeljenoj na predrasudama. Prije nego što se posvetimo samom izvještaju, pojasnimo ovdje da je izborni sustav u SAD-u toliko friziran da postoje posebno određeni ljudi na pozicijama moći koji se zovu superdelegati, i koji u pravilu prevagnu prilikom utrke za nominaciju za predsjedničkog kandidata. Također, treba napomenuti i da je njihov vlastiti bivši predsjednik Jimmy Carter promatrajući izbore u Venezueli 2012. godine, kazao kako je baš taj elektoralni sustav najbolji na svijetu. Osim toga tu je i činjenica da se kriteriji evaluacije ovih zemalja uzimaju iz teorije što znači da se mjeri apsolutno, a ne u relativnim omjerima s obzirom na druge demokratske zemlje na planeti. No, čak ni tome nije kraj, budući da možemo osporavati uopće sustav parlamentarne demokracije kao najbolji na svijetu – što je samopodrazumijevajuća premisa Freedom Housea.
Na primjer, neke od zemalja s najdužom parlamentarnom tradicijom u Europi, zapravo uopće dan danas nisu čiste demokracija već parlamentarna monarhije. Pritom se ovdje uopće nećemo niti baviti činjenicom da je najveća zemlja na svijetu trenutno komunistička Kina, koja uopće nije demokracija pa je to ne sprječava ni u čemu, čini se, svakako ne u tome da bude jedna od zemalja s najboljim odgovorom na globalnu pandemiju koronavirusa. S obzirom na šarenilo svijeta, sporno je mjeriti demokraciju 29 zemalja u apsolutnim terminima, ignorirajući progresivno pogoršavanje demokracija svugdje na planeti. A čak i onda, treba se zapitati, ako toliko propadaju, jesu li to još uvijek oblici organizacije političkog života društva koji mogu zadovoljiti naše suvremene potrebe za političkom organizacijom? S obzirom na to da je izlaznost na izbore svugdje niska, osim tamo gdje je to zakonski propisana obaveza, demokracija nije uvijek nužno onakva kakvom je prikazuju površne organizacije sa jasnom političkom agendom nekritičnog i globalnog širenja utjecaja SAD-a, kao što je Freedom House.
Jedina dopuštena paradigma
Dublje društvene kontradikcije koje Freedom House s lakoćom otkriva, jednako tako lako ignorira i tretira ih kao zadane postavke društvenog programa koji je samim time potpuno nepromjenjiv. Na primjer, kao uzrok opadanja demokracije u ovim zemljama navodi se promjena u europskounijskoj politici proširenja, odnosno njezina obustava. Ignorira se pritom povezati ovaj argument sa statistički utemeljenim grafom koji zapravo pokazuje da su brojne postsocijalističke zemlje počele urušavati svoju demokraciju upravo približavajući se EU. Mađarska je svakako najbolji primjer, koja danas kotira kao najautokratskija zemlja u EU, a za koju Freedom House kaže kako demokracija tamo opada posljednjih deset godina, a svakako nakon priključenja Europskoj uniji. Slično je i sa Poljskom. Kao primjer se navodi usmrćenje novinara, kojeg pritom nisu ubili Poljaci, nego talijanska mafija zbog pisanja o njihovim mutnim poslovima s EU projektima. Ipak, kao problem se ne prepoznaje temeljna disfunkcionalnost Europske unije (kojom uopće vladaju neizabrani, nego postavljeni predstavnici kapitala, ali nikada i radnika) već se ovo svelo na pitanje slobode medija u Poljskoj. Ignorira se činjenica da je ubijeni novinar bio plodni i objavljivani autor u Poljskoj.
Amerikance posebno brine prisustvo drugih globalnih velesila na Balkanu i u istočnoj Europi općenito. Posebno Rusija, Kina i Turska. Pa se problematiziraju predsjednici Srbije Aleksandar Vučić i Crne Gore Milo Đukanović. Pritom se ignorira odnos zapadnog kapitala prema demokracijama u ovim zemljama. A kad se govori o korupciji, ističe se samo strana koja korupciju prima, ali ne i ona koja na korupciju potiče. Kao i uvijek, fizičke i pravne osobe s više kapitala, odnosno pregovaračkih žetona, lako će potaknuti one siromašne na mutne radnje. Problem s korupcijom je onda u tome što je ona na Istoku ilegalna, pa je ima, dok je na Zapadu integrirana u sve aspekte političkog i poslovnog života, bilo da se radi o donacijama za kampanje političara, o poslovno-diplomatskim konzultantima ili o velikim lobističkim grupama koje su parkirane u Briselu i Washingtonu, pa je onda zapravo ni “nema”.
Izvještaj je zanimljiv za pročitati, ako ga čitate kontraideološki, ali užasno dosadan ako ga čitate kao još jednu amerikanizacijsku shematizaciju vrijednosti naših društava. Utoliko je površan i pun, s jedne strane namjernog ignoriranja historijsko materijalističkih odnosa, a s druge strane je pokazatelj te naivne ideje da se država, politika i društvo mogu odvojiti od ekonomije ko da se radi o međusobno nezavisnim procesima. U konačnici, nemoguće je kazati da ove zemlje nemaju objektivne probleme. No, pitanje je koliko bi od tih problema postojalo da ne postoji ekonomski kolonijalizam i opresija kapitala u ovim zemljama. Također, treba ovdje imati na umu da shema poželjnog društva kako je zacrtava Freedom House, ne rađa plodom ni u SAD-u po čijem nas modelu pokušavaju oblikovati. Svaki otklon od toga, za Freedom House je odmicanje od demokracije, ali meni se čini da se ipak radi o kombinaciji predrasuda, zaštite vlastitih privilegija i, ipak: političke nepismenosti. Freedom House izvještaji utoliko služe da svijet podsjete da se i dalje treba bojati Crvene prijetnje.