Pandemijska situacija u kojoj restriktivne državne mjere predstavljaju, ovisno o perspektivi, i brigu za javno zdravlje i diktaturu, a protivljenje tim mjerama i borbu za ljudska prava i izostanak solidarnosti, otvara prostor za fleksibilniji razmještaj i kombinaciju ideoloških elemenata i vrijednosnih sustava na političkom spektru. A ta fleksibilnost najviše do izražaja dolazi na desnom kraju spektra. I to pogotovo ovisno o tome drže li krajnje desne snage vlast u nekoj zemlji ili su u opoziciji.
U situaciji u kojoj je desnica na vlasti, kao na primjer u Poljskoj i Mađarskoj, nije isuviše zahtjevno složiti krizni narativ. Zatvaranje granica, čvrsta ruka, nacionalna solidarnost, ratna retorika: sve su to oruđa koja istovremeno ne štete epidemiološkim naputcima i predstavljaju “autohtoni” politički stil krajnje desnice. Stoga i ne čudi da strankama na vlasti u tim zemljama raste popularnost. Međutim, rast popularnosti vladajućih partija nije rezerviran samo za zemlje u kojima je (ekstremna) desnica na vlasti. Takav trend je uočljiv u gotovo svim europskim zemljama, neovisno o ideološkoj pozadini onih na vlasti.
S obzirom na anketno privilegiranje onih koji upravljaju kriznom situacijom, lako je za pretpostaviti da ekstremna desnica u onim zemljama u kojima nije na vlasti bilježi pad popularnosti. Istraživanje, tj. prikupljanje anketnih rezultata iz velikog broja europskih zemalja, koje je napravio Politico, tu pretpostavku gotovo pa sasvim potvrđuje. Ti padovi popularnosti zasad nisu nešto pretjerano veliki i teško je na njima, pogotovo s obzirom na krajnju epidemiološku, ekonomsku i političku neizvjesnost, graditi dugoročne procjene. Ali ako se barem i ovlaš sagleda politička reakcija stranaka ekstremne desnice na krizu, da se primijetiti što stoji iza pada popularnosti. Osim, dakako, načelno izraženije sklonosti prema onima koji krizom upravljaju, barem u prvim mjesecima.
Prvi razlog pada popularnosti je poteškoća pri uspostavi koherentnog narativa. Na primjer, Alternativa za Njemačku (AfD), koja je doživjela najveći pad popularnosti, negdje oko 4%, naprosto nije bila konzistentna. Još tijekom ožujka su tvrdili da se sve preuveličava, da je koronavirus slabiji od gripe, da bi u travnju tvrdili da je vlada prekasno reagirala. To ih je, dakako, prikazalo krajnje neuvjerljivima. Sličan problem ima i španjolski Vox koji je do izbijanja pandemije kontinuirano rastao i dosegnuo podršku od 16%. Oni se naprosto protive karanteni kao takvoj i glavne epidemiološke stručnjake optužuju da su psihopati. U zdravstvenoj situaciji u kojoj se Španjolska nalazi takve izjave moraju imati političku cijenu.
Stavovi europskih krajnje desnih stranaka o pristupu pandemiji ne ovise toliko o nekom unutarnjem ideološkom sadržaju, već o pristupu kojim se vlada u zemlji u kojoj djeluju vodi. Tako, na primjer, nizozemska desnica od vlasti zahtijeva strože i restriktivnije mjere, a notorni Geert Wilders je optužio premijera Marka Ruttea da igra ruski rulet sa zdravljem nacije. A važan dio u desnom (ne)snalaženju s pandemijom predstavlja i Europska unija, glavna meta njihovih kritika. Premda su svi odmah pokušali ubrati lake političke poene na poslovično jalovoj reakciji Bruxellesa, teško da na tome mogu relevantnije profitirati kad su zatvaranju granica u pandemijskoj situaciji pribjegle političke opcije koje nisu baš euroskeptične.
Dakle, što se tiče prvih mjeseci pandemije, ekstremna desnica se nije baš “proslavila”. No, daleko od toga da se vraća na marginu. Diljem Europe je počelo ili će uskoro početi popuštanje mjera i famozno otvaranje ekonomije. Premda će te poteze diktirati epidemiološka situacija, krhko stanje ekonomije će vjerojatno sve više dovoditi u pitanje epidemiološke prioritete. Neće samo predstavnici kapitala biti za snažnije popuštanje mjera već bi im se mogle masovnije pridružiti i niže klase u potrazi za poslom. A znamo da (ekstremna) desnica najefikasnije djeluje u situacijama uspostavljenog navodnog transklasnog interesa. I sasvim je izvjesno da će krenuti tim putem.
AfD već je, dovoljno je samo poslušati riječi koje je vladi uputio Sebastian Münzenmaier, predsjednik njihova zastupničkog kluba: “Svaki dan nam prilaze očajni građani, mole nas, a pogotovo vas, da relaksirate mjere kako bi pokušali spasiti svoje biznise i kompanije. Dajte mnogim vrijednim ljudima koji teško rade u ovoj zemlji napokon neku perspektivu.” Jedini odgovor na zazivanje općeg interesa je klasna politika, ali njome, naravno, vlasti širom Europe ne barataju. Zato treba biti oprezan s proglašenjem poraza ekstremne desnice.