Sve što trebate znati o odnosima moći unutar Europske unije je da su klimatski i okolišni ministri 13 zemalja članica 09. aprila ove godine uputili pismo predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, u kojem traže da zelena politika bude u srcu Unijinog odgovora na krizu izazvanu globalnom epidemijom koronavirusa. Politička nemoć kojom odiše to pismo ravna je onoj koju podrazumijevaju apeli bilo koje vrste. I jedno je kad za spas planete mole srednjoškolci, ekološki aktivisti koje pogrdno nazivamo “grliteljima stabala” ili čak i znanstvenici. No, nešto je sasvim drugo kad isti oblik političke nemoći pokazuju nacionalni ministri prema Europskoj uniji. Ako je ikada i postojao argument za EU, od početka ove krize, njega postaje sve teže naći. Još od grčke krize, mogli smo vidjeti kamo ide EU. Smjer je potom dodatno markiran izlaskom Velike Britanije iz Unije, a sada se suočavamo s odricanjem solidarnosti Italiji, pa s odbijanjem korona obveznica čiji bi teret solidarno snosile zemlje eurozone, a ne samo najpogođenije. Tu je još i ponovo eksplicitan rasizam prema migrantskim radnicima iz zemalja istočne Europe, a ne zaboravimo i odnos prema izbjeglicama koje nikad neće nestati s vanjskih granica EU. Sve to, uključujući i klimatske promjene, ogromni su problemi Europske unije čiji je končani raspad lakše zamisliti nego njezin uspješan oporavak i odgovor na buduće krize.
Otprilike u isto vrijeme, s posljednjim krugom europskog ignoriranja vlastitih problema, i s druge strane klasnog sukoba, dok smo mi onemogućeni u iskazivanju društvenog neposluha, lobisti ne spavaju. Praktički ne postoji industrija u Europi koja u ovom trenutku ne traži pomoć od države. Tako besramno svoj spas traže i industrije plastike, auto industrije, ali i ono najbezobraznije od svega, banke i naftne kompanije, koje bi se, umjesto na popisu prihvatljivih primatelja državne pomoći, trebale naći na optuženičkoj klupi Međunarodnog suda pravde u Haagu, s optužnicom za zločine protiv čovječnosti.
Umjesto pravde, koja je u Europi toliko spora da je praktički nepostojeća, lobisti i dalje dobivaju priliku da traže odgađanje implementacije zelene legislative. U svom klasično kvalitetno osmišljenom manipulativnom idiolektu oni traže “regulatorne olakšice” koje podrazumijevaju cijelu lepezu zahtjeva za spuštanjem raznih europskih standarda. Drugim riječima, očekivano, oni traže još deregulacije. Politico naglašava da dok jedni njihove zahtjeve smatraju opravdanom pomoći ekonomiji i radnim mjestima, drugi naglašavaju cinizam i besramnost recikliranja starih lobističkih zahtjeva. Ovdje bih dodala: čiji su nas prethodni uspjesi doveli do klimatske krize koja je uzrokovala epidemiju Sarsa.
Stvar dakako nije crno bijela, politička ekonomija nije binarno pitanje. Stoga se ne može u isti koš staviti zahtjev medicinskog sektora za prolongiranje regulative koja je osiguravala dodatnu sigurnost medicinskih roba. Sada kada čak i respiratore improviziramo, kada žurimo s testiranjem potencijalnih cjepiva i kada se hvatamo za svaku slamku spasa, treba biti racionalan. To primarno znači da treba vagati zahtjeve pojedinih industrija. Dok se medicinskoj ili poljoprivrednoj ne smiju odbijati zahtjevi, autoindustriji, fosilnoj i plastičnoj treba jasno poručiti da za njih u postepidemijskom svijetu nema mjesta. Budući da “ne treba pustiti da propadnu prilike koje stvaraju dobre krize” ovo vrijeme treba iskoristiti i za reformu bankarskog sustava. Dok ljudi diljem svijeta ne znaju kako preživjeti do kraja godine, bankarski sektor ne gubi mnogo, a sve što i izgube, država će sigurno nadomjestiti. Svim ovim industrijama treba jasno poručiti upravo ono što same već dekadama poručuju ostalima: ako se ne možete prilagoditi, ako se ne možete samoregulirati, ako vas je tržište izdalo, onda je očito vrijeme da nestanete. Vrijeme vas je pregazilo.