Albanija bilježi prilično nizak broj zaraženih i preminulih od koronavirusa, ali još je teško reći jesu li tome razlog restriktivne mjere karantene ili mali broj testova. No, nije teško reći čiju je stranu kad su posrijedi ekonomske posljedice vlada sklonija zauzeti: kapitala ili rada.
Ozbiljna socijalna karantena je u Albaniji na snazi još od početka ožujka. Čim je zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom vlada je odlučila zatvoriti škole, kafiće, restorane, kazalište, stadione itd. Kako su tjedni prolazili restrikcije su postale još drastičnije: zabranjena je šetnja parkovima, šetnja u bilo kakvom društvu, dok je od 5 do 13 sati kretanje omogućeno samo po jednoj osobi iz kućanstva, na jedan sat, i to samo u svrhu kupovanja nužnih namirnica. Niska razina zaraženih i mrtvih, 535 i 26, može biti rezultat drastičnih mjera ili malog broj testiranja. Naime, Albanija je napravila 1.765 testova na milijun stanovnika što je među najnižim brojevima u Europa. Primjerice, Italija je napravila 20.577 testova na milijuna stanovnika, a susjedne Srbija i Makedonija 3.727, odnosno 5.212. testova.1
Što god bio uzrok niskog broja zabilježenih oboljelih, valja primijetiti da se Albanija našla u situaciji paradoksalne prednosti siromašne, korumpirane države s devastiranim zdravstvenim sustavom: vlada je bilo dobro upoznata sa stanjem u zdravstvu, za što je i prilično odgovorna, tako da je jedina djelotvorna kratkoročna opcija bila krajnje restriktivna karantena.
Kako bi pokazala da misli ozbiljno vlada je kaznila više od 1.000 ljudi za sitne prekršaje. No, nije sve ostalo na tome. Na svojoj Facebook stranici premijer Edi Rama je postavio video snimku na kojoj se vide policijske snage koje prebijaju ljude. Rama je tvrdio da se na snimci vidi recentan događaj iz demokratske Španjolske, sugerirajući tako valjda da je represija neizostavan dio demokratskih režima. Međutim, vrlo brzo se otkrilo da je ono što se vidi na snimci represija nad opozicijskim prosvjednicima u Alžiru, a ne na španjolskim kršiteljima mjera izolacije. Na općenitijoj razini, vlada je djelomično suspendirala Ustav, a Rama uglavnom koristi autoritarnu i paternalističku retoriku.
Riskantni rad
Bez obzira na sve to, vlada nije zabranila proizvodnju u tzv. ne-esencijalnim sektorima. Posebno su pritom riziku izloženi radnice i radnici u tekstilnoj industriji, call centrima i rudnicima. U javnost je izašlo nekoliko izvještaja o zarazama među radnicima, pogotovo u skučenim tekstilnim tvornicama koje službeno broje 20 slučajeva u posljednja dva dana. Vlada ne samo da ne namjerava privremeno obustaviti proizvodnju u ovom sektoru već se priklonila mjerama izvanrednog stanja i između ostalog suspendirala ustavno pravo na štrajk. Radnice se boje za svoje zdravlje, ali se također boje i otkaza. Poslodavci ih tjeraju na rad u krajnje riskantnim uvjetima, ali oni ne mogu prosvjedovati, štrajkati ili pokrenuti bilo kakav oblik kolektivne akcije. Naime, brutalne kazne, do nekoliko godina zatvora, su namijenjene za svakoga tko prekrši mjere karantene i socijalnog distanciranja, što onemogućuje radničko organiziranje. Tu i tamo su se pojavljivali divlji štrajkovi no oni bi već sutra bili ugušeni.
S druge strane, svakim danom smo sve bliže izbijanju ekonomske krize. Veliki broj radnika u turizmu, kafićima i restoranima trenutno ne radi, kao ni brojni ulični prodavači i mali poduzetnici. Vlada je potvrdila dva paketa mjera kako bi se pomoglo onima pogođenima krizom. 180 milijuna eura će ići za infrastrukturne investicije u javne bolnice i minimalne plaće (oko 200 eura) za radnike i male poduzetnike koji zbog proglašenih mjera karantena ne smiju raditi. Također, predviđeno je i 250 milijuna eura jamstva za velika poduzeća, što znači da će moći uzimati kredite čije kamate će plaćati država. Primjena poreza na dobit, čak i za velika poduzeća, odgođena je do rujna.
Većina ovih mjera je izazvala dosta skepse u javnosti. Na primjer, postoji veliki broj neregistriranih nezaposlenih, ljudi koji rade na crno i koji su najsiromašniji među siromašnima, a njih sve mjere zaobilaze i neće primati nikakvu pomoć. S druge strane, postoje velike kompanije poput lanaca supermarketa koji u periodu krize bilježe rekordne profite koje ostvaruju na leđima radnika i njihovim prekomjernim radnim satima. Umjesto da takva poduzeća dodatno oporezuje i redistribuira sredstva društveno najugroženijima, država ih dodatno privilegira. Također, tu su i oni najbogatiji, milijarderi, mahom prisutni u nekretninskom biznisu. Oni ne samo da bi mogli plaćati poreze bez obzira na manjak ekonomskih aktivnosti već bi moglo komotno dodatno pomoći cijeloj ekonomiji. No, slijepi u odnosu na svoj dugoročni, kolektivni klasni interes, oni od vlade traže dodatne financijske ustupke.
Crne prognoze
Vladina se strategija, dakle, zasniva na izbjegavanju fiskalnih mjera i saniranju rashoda zaduživanjem i rastom javnog duga. Međunarodni monetarni fond (MMF), koji prognozira pad BDP-a za 5% ove godine, obećao je vladi 174 milijuna eura zajmova i dopustio više proračunske deficite ove godine, ali sa značajnim mjerama štednje od iduće godine. Naravno, proračunski prihodi su bili rekordno nisku u prvom kvartalu: porezni prihodi su pali za 4,5%, a carinskih prihodi za 19%.
Ekonomske prognoze su još crnije ako uzmemo u obzir da su motori albanske ekonomije – tekstilne tvornice i call centri – potpuno ovisni o firmama sa zapada, pogotovo talijanskim s kojim se nalaze u podugovorateljskom odnosu. Ako se ekonomska blokada nastavi, što znači i niža potražnja za cipelama, majicama i call centrima, albanske kompanije će naprosto bankrotirati. Također, s obzirom na izraženu zavisnost ekonomije i nedovoljnu proizvodnju hrane, Albanija riskira gotovo sve ako se epidemiološke mjere nastave još nekoliko mjeseci. A s obzirom na zatvorene granice, “višak populacije” koji će činiti današnji i sutrašnji otkazi, neće imati mogućnost migracije u Njemačku ili Italiju kao što je to do sada bio slučaj. Masovna nezaposlenost koja se neće moći riješiti migracijom dodatno će naglasiti društvene kontradikcije.
Dok se ljudi privikavaju pomalo na izvanredne okolnosti, svakodnevno se postavljaju nova pitanja. Zašto se nalazimo u ovakvom neredu? Zašto su naše bolnice tako slabo opremljene? Zašto nemamo dovoljno kapaciteta za testiranje? Zašto naše medicinsko osoblje ima tako smiješne plaće? Zašto su javnozdravstvene ustanove tako podinvestirane? Zašto se država odlučila na podržavanje kapitala u obliku javno-privatnih partnerstava? Zašto je vlada prije godinu dana odlučila smanjiti porez na dividendu za pola? Ova i slična pitanja postaju sve raširenija u javnosti. U kombinaciji s visokom nezaposlenošću i osiromašenjem mogla bi dodatno aktivirati narodni bijes. Prvi dan nakon karantene moglo bi se svašta dogoditi.
- Brojke važe za dan pisanja ovog članka, petak 17.4. [↩]