Reakcija lokalnih i državnih vlasti na potres u Zagrebu otklonila je zadrške i onih najnaivnijih: organizacijski, koordinacijski i sanacijski kapaciteti gotovo su ravni nuli. Centar grada nije još ni raščišćen, otklanjanje i dalje prijetećih opasnosti je prepušteno volonterima, gradonačelnik za sve okrivljuje građane, a Vlada donosi zakon ignorirajući osnovne naputke struke.
U povijesnom gradiću L’Aquili u talijanskoj regiji Abruzzo, u proljeće 2009. godine stanovnike je u ranim jutarnjim satima probudio razoran potres jačine 6,3 stupnja po Richteru. Tada je u L’Aquili i okolnim selima poginulo 308, ozlijeđeno 1.500 i bez doma ostalo 34.670 ljudi, a povijesne jezgre naselja, uglavnom kamene izgradnje, u potpunosti su uništene.
Premda jači od nedavnog zagrebačkog i s daleko tragičnijim posljedicama ovaj potres se smatra seizmičkim događajem srednje jačine, a 6,3 je i procijenjeni seizmički potencijal šireg zagrebačkog područja. Zbog toga je zanimljivo, u maniri svojevrsnog povratka u budućnost, kratko analizirati način na koji su talijanske nacionalne, regionalne i lokalne vlasti te struka reagirale na tragediju koja je zadesila ovaj mali, ali povijesno i akademski važan grad u blizini Rima. Izostavimo li filmsku scenu sa znanstvenikom Gioacchinom G. Giulianijem koji je netom predvidio potres i uzalud pokušavao dignuti na noge uspavani regionalni aparat civilne zaštite kao i lokalne znanstvenike, prve službene reakcije kreću već nekoliko sati nakon potresa.
Civilna zaštita odlučuje, mimo regularne procedure koja treba uključivati načelnike, evakuirati stanovništvo iz svih gradskih jezgri i započinje akciju spašavanja ljudi iz ruševina. Prvog dana nakon potresa Odjel za civilnu zaštitu osniva krizni stožer na nacionalnoj razini i sedam podružnih Centara za mješovite operacije odnosno lokalne krizne centre za kooperaciju različitih službi. U večernjim satima proglašeno je stanje elementarne nepogode prema nalogu tadašnjeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Sljedeći dan u suradnji s lokalnom vlašću Stožer civilne zaštite donosi odluku i započinje organiziranje alternativnih lokacija za smještaj pogođenih stanovnika u turističkim kampovima, vojnim šatorima, hotelima itd.1 Nakon četiri dana, koliko traje mjera povišene pripravnosti primarnih službi, pristupa se sustavnom uklanjanju ruševina i vraćanja službi u funkciju unutar svojih uobičajenih opsega rada.
Devet dana nakon potresa Berlusconi javnost obavještava da je šteta nastala u potresu procijenjena na 16 milijardi eura. Nakon dva mjeseca regionalna i lokalna vlast zajednički donose odluku o izradi Plana obnove na temelju prethodno izrađenih smjernica i studija. Tri mjeseca poslije samog potresa na državnoj razini pokrenuti su programi stambenog zbrinjavanja pogođenih u potresu. Godinu i osam mjeseci od potresa, u prosincu 2010., započinje izrada Plana i traje osam mjeseci. Plan obnove ni danas, 11 godina kasnije, nije u potpunosti proveden.
Ovo je selektivno pobrojan slijed osnovnih koraka koji su uslijedili nakon potresa u L’Aquili. Pri tome postoji i druga strana procesa obilježena nizom afera, malverzacija i konflikata između stručnih i političkih aktera. Naprimjer, dosuđena je presuda za ubojstvo iz nemara Komisiji za procjenu visokih rizika zbog ignoriranja Giulianijevih upozorenja na mogućnost potresa mjesecima prije nego se dogodio. Također, nizom Berlusconijevih samovoljnih odluka populistički su raspoređivao budžet za obnovu, uz mafiju koja se infiltrirala u građevinske tvrtke i kao svojevrsnu novu branšu razvijala šverc otpadnim materijalom. 2
Ekvadorski primjer
Poslužimo se još jednim primjerom. Ništa manje intenzivni nisu bili događaji u regijama Manta, Pedernales i Portoviejo u Ekvadoru 2016. godine. Jedan od najvećih potresa u recentnoj povijesti Latinske Amerike dogodio se 16. travnja u 19 sati s magnitudom od 7,8 stupnjeva i maksimalnim Mercallijevim intenzitetom od VIII stupnjeva. Poslovno središte regije Manta, Tarqui, potpuno je uništeno. Velika šteta prouzročena je u cijeloj provinciji Manabi gdje su se urušavale građevine stotine kilometara udaljene od epicentra. Najmanje 676 ljudi je umrlo, a 16.600 osoba je ranjeno. Predsjednik Correa proglasio je izvanredno stanje pa je za operacije sanacije mobilizirano 13.500 vojnika i policajaca.
Koji su razlozi za usporedbu ovako razornog potresa u Ekvadoru s daleko slabijim u Zagrebu? Treba razumjeti da je, s obzirom na magnitudu, potres uzrokovao relativno malen broj žrtava. Države na zapadnoj obali Južne Amerike smještene su na konvergentnom litoralnom rasjedu koji obiluje potresima i vulkanima pa su lokalna arhitektura i kultura prilagođene tom tipu nepogoda. Zato je zanimljivo kronološki promotriti reakciju države koja ima uhodanu metodologiju.
Dakle, nakon potresa predsjednik je dekretom proglasio izvanredno stanje u sedam provincija i hitnu situaciju (tzv. crvenu uzbunu) u šest pokrajina. Unutar 24 sata od potresa, drugim je dekretom proglasio mobilizaciju na razini nacionalnog teritorija i uspostavu hitnih mjera podrške pogođenim provincijama. Mjere neposredne, visoke medicinske, vojne i logističke pripravnosti odvijaju se 72 sata nakon proglašenja izvanrednog stanja, dakle ukupno četiri dana od potresa. Predsjedničkom uredbom deset dana nakon potresa definirano je stvaranje Odbora za obnovu i oporavak zapošljavanja u proizvodnji na područjima pogođenim potresom. Cilj ove uredbe je primjena politika, projekata i programa za ponovno aktiviranje ekonomije, trgovine i obnove glavnih pogođenih gradova u što kraćem roku. Dvanaest dana nakon udara obustavljena je distribucija humanitarne pomoći na pogođenom teritoriju jer su svi potrebiti bili opskrbljeni. Period vektorskog monitoringa na epidemije i zaraze traje četrnaest dana od proglašenja izvanrednog stanja. To podrazumijeva sustavno cijepljenje i pregledavanje pogođenih obitelji. Osamnaest dana od potresa, počinje nastava na alternativnim lokacijama, a i bolnice počinju raditi punim kapacitetima. Mnogima koji su u danima poslije potresa u Zagrebu osjetili različite simptome šoka ili traume bit će zanimljivo da se nastava u škole vraća postepeno, kroz tri faze u dva i pol mjeseca. Prva faza uključuje emocionalnu podršku i rekreacijske aktivnosti, druga emocionalnu edukaciju i u trećoj fazi započinje formalno obrazovanje. Uz to su profesionalni psiholozi obavlili 2.500 individualnih i 540 grupnih pregleda.
Konačno, baš kao na primjeru L’Aquille, nekih tri mjeseca od samog potresa na trodnevnom koordiniranom sastanku koji uključuje jedinice lokalne samouprave, državnu i regionalnu razinu uprave, sveučilišta i međunarodne stručnjake, donosi se nacrt Osnovnog plana obnove. Bez obzira na probleme koje do danas imaju u samoj provedbi Plana, smjernice prema kojima je Plan oblikovan sadržavaju naglašeni integralni pristup prostoru i tri grupe prioriteta u obnovi – infrastrukturu, javne ustanove i stanovanje. Prisutne su i detaljne mjere financiranja privatnih i javnih subjekata, popis vladinih poticaja za obnovu domova, vrlo jasnu vertikalnu i horizontalnu integraciju institucija, definirane uloge sveučilišta, izvršne vlasti i građanskih udruga. Na samom kraju nalazi se stavka koja u zagrebačkom kontekstu rezonira gotovo bajkovito – prioritiziranje sudjelovanja zajednice u odlučivanju kroz sve faze obnove: “Temeljni akter obnove je pogođena zajednica. Važno je da kohezivni, organizirani i osnaženi građani budu glavni akteri donesenih odluka u definiranju planova za teritorij i gradove. Osnaživanje i uključivanje ljudi jedino je jamstvo uspjeha u akcijama transformacije i poboljšanja grada koja će se provoditi.”
Problematičan zakonski prijedlog
Dakle, kao što je poznato, Zagreb je u nedjeljno jutro 22.ožujka u 6:24 probudio potres magnitude 5,5 i nešto kasnije još jedan od 5,0 po Richteru s epicentrom 7 kilometara sjeverno od središta Zagreba. Ozlijeđeno je 27 ljudi i izgubljen jedan mladi život. Središte grada i naselja u blizini epicentra najteže su pogođena, s velikim brojem oštećenih zgrada.
Par sati nakon potresa gradskim ulicama su se prošetali premijer i predsjednik te je predsjednik tek usputno poručio da bi za saniranje posljedica, po uzoru na Dubrovnik iz potresa 1979. godine, trebao biti osnovan specijalan zavod ili ustanova. Uz vatrogasce i članove civilne zaštite, mobilizirana je vojska za pomoć u raščišćavanju ulica. Isti dan otvoren je Ured za upravljanje u kriznim situacijama preko čijih su telefona i aplikacije građani krenuli prijavljivati štetu. Okupljeni oko Josipa Atalića, profesora na Građevinskom fakultetu specijaliziranog u procjenjivanju oštećenja zgrada od potresa i iskusnog u koordinaciji nakon nepogode, mobilizirano je oko 500 inženjera kako bi volonterski napravili prvu procjenu sigurnosti zgrada. U popodnevnim satima, kad odlukom ministra unutarnjih poslova građani iz zgrada označenih neupotrebljivima privremeno useljavaju u studentske domove, počinje se primjećivati nespremnost gradskih službi na ovakav scenarij. Pritom brzinski iseljavaju studente na Cvjetnom naselju ugrožavajući sve epidemiološke upute o socijalnoj distanci. Ideja osiguravanja smještaja oštećenih građana u prazne hotele je izignorirana.
Gradonačelnik Milan Bandić je drugi dan nakon potresa proglasio elementarnu nepogodu za Grad Zagreb, mjeru koja je građanima zvučala kao najava sudjelovanja u naknadi nastale štete. Dok volonteri na terenu rade prvu brzu procjenu štete iz grada pljušte kontradiktorne mjere i upute. Tri dana nakon potresa pročelnica Gradskog ureda oštećenicima poručuje da mogu tražiti naknadu štete od pet posto samo za legalizirane objekte oštećene više od 60 posto. Istovremeno gradonačelnik podržava nastavak radova na spomeniku domovini i zagrebačkoj žičari. Osam dana od potresa zbog neorganiziranosti sustava volonteri nakratko obustavljaju svoj rad. Taj isti dan, nakon sastanka premijera i gradonačelnika, na presici, građani prvi puta dobivaju relativno nedvosmislene poruke. Uz lekciju o privatnom vlasništvu i nemaru prema vlastitoj imovini gradonačelnik se jasno ograđuje od sudjelovanja Grada u financiranju obnove osim u slučajevima objekata u gradskom vlasništvu. Premijer najavljuje izradu posebnog zakona, a izvore financiranja sanacije štete, kontradiktorno gradonačelniku, vidi kroz proračun Grada Zagreba uz podršku iz državnog proračuna i europskih sredstava.
Prvi nacrt Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice predstavio je ministar Štromar 31. ožujka. Na prvi pogled bilo je jasno da je zakon neadekvatno napisan s obzirom na to da se radi o obnovi glavnog grada i njegovog povijesnog središta kao cjeline. Ipak, radi se o prvoj službenoj mjeri koja opisuje kako bi se obnova trebala odvijati na srednjoročnom i dugoročnom planu. Zakon je u proceduri i iščekuje se u kojem će obliku on biti donesen. Za sada se radi o jedinoj mjeri koja strukturira aktere i procedure procesa obnove i oporavka grada, pa stoga zaslužuje i pregled osnovnih elemenata.
Cilj zakona o obnovi potresom oštećenih objekata na području Zagreba i okolice navodi da bi osim uređivanja načina obnove i uklanjanja ruševina trebao i odrediti nadležna tijela koja će to provoditi. Ministarstvo tako predlaže osnivanje “Savjeta za obnovu zgrada oštećenih u potresu” koji bi trebao pripremiti, provoditi i organizirati program mjera. Predložena struktura savjeta sastojala bi se od sedamnaest članova iz redova dužnosnika ministarstava, Grada Zagreba, Vlade i pogođenih županija dok svega njih pet dolazi iz redova arhitektonskih i građevinskih fakulteta i komora. Unutar programa mjera takav Savjet bi trebao, uz ostalo, odlučivati koje zgrade će biti srušene, koje obnovljene djelomično, a koje cjelovito.
Najproblematičniji dijelovi prijedloga zakona su nejednake mjere za vlasnike stanova unutar obiteljskih kuća i vlasnike stanova u višestambenim zgradama. Onima iz obiteljskih kuća država predlaže izgradnju novih, dok onima u zgradama daje u najam stanove u gradskom i državnom vlasništvu na neodređeno. Također, samo zgradama javne namjene garantirana je potpuna obnova, dok se oštećenim stambenim objektima planira obnova isključivo konstruktivnih dijelova tj. zidova, krovova, dimnjaka do stanja koje je prethodilo potresu. Toj ideji se protive sve razine strukovnih udruženja i napominju da je ovo prilika za protupotresnu sanaciju kompletnog građevinskog fonda. Pod izlikom ubrzavanja procesa obnove predlaže se stavljanje prostornih planova van funkcije kod obnove obiteljskih kuća i suspendiranje Zakona o javnoj nabavi. Upitno je uklanjanje regulativa koje zapravo štite proces od malverzacija i manipulacija. Financiranje obnove nije precizirano, ostaje na razini prethodno spomenute izjave premijera.
Protiv građana i struke
Par dana nakon predstavljanja zakona otvorenim pismom su se složno oglasile strukovne udruge i inicijative zalažući se za uspostavu Koordinacijskog tijela stručnjaka koje bi neovisno definiralo sve strateške postupke, financijske modele i zakonodavne okvire. Smatraju da se jedino tako kvalitetno može pristupiti cjelokupnom procesu obnove. Istovremeno i volonteri službeno iskazuju želju da se donošenje Zakona uspori dok se ne završe “brzi pregledi” na svim prijavljenim zgradama kako bi se kroz iskustva s terena moglo cjelovito pristupiti njegovom dorađivanju. Jedini daju jasne poruke građanima da obave prvu ruku sanacija, onih vezanih uz hitne intervencije, a da ne pokreću nikakve obuhvatnije obnove bez projekta i smjernica. Do 7.4. pregledano je nešto više od 8.000 zgrada od kojih je 567 označeno neuporabljivo zbog oštećenja ili vanjskih utjecaja.
Prema dosad zabilježenom očitovanju zaduženih vlasti na gradskoj i državnoj razini čini se da je najteži dio puta do obnove grada nakon potresa u ovih dvadesetak dana bio ustanoviti čija je zapravo odgovornost obnova, pri čemu se argumenti često utapaju u međusobnim okrivljavanjima za toliku štetu. Pa se tako gradonačelnik bavi direktnim osuđivanjem građana Zagreba za nemar prema vlastitoj imovini dok se Ministarstvo graditeljstva zgraža nad strukovnim udruženjima koja se ne slažu s predloženim nacrtom zakona.
Kao da kombinacija pandemije virusa i razornog potresa nije dovoljno nestvarna razina tragedije, oni koji su ostali bez doma ili su im ozbiljno oštećeni, nalaze se i između dvije nesposobne razine vlasti. S jedne strane gledaju nadrealne postupke gradonačelnika koji vodi rat protiv svojih građana i postavlja sebe za predstojnika Stožera civilne zaštite u pokušaju spašavanja klimave političke pozicije. S druge strane promatraju nadležno ministarstvo u borbi protiv struke optužujući ih za bojkotiranje Zakona. Nijedna od te dvije razine vlasti ne ulijeva dovoljno povjerenja u proces obnove kao uključiv, kohezivan s integriranim horizontalnim i vertikalnim razinama vlasti i interdisciplinarnim timovima kao donositeljima ključnih odluka. Prevedeno – zajednici ni traga.
Paralelno s nesnalaženjem vlasti, prisutna je snažna želja strukovnih udruženja, od arhitekata i urbanista perko građevinara do povjesničara, da obnova Zagreba nakon potresa ne bude samo sanacija nego da zaista bude detaljna obnova s vizijom nekog boljeg i sigurnijeg grada. Uvodni primjeri imali su relativno strukturiranu neposrednu i srednjoročnu reakciju, no svejedno su nakon deset odnosno pet godina u fazi sporog i mučnog oporavka. Nažalost, sudeći prema njima, čini se da će obnova Zagreba trajati mnogo dulje, s visokim rizikom od krivog zarastanja. Ako nas u međuvremenu ne ubije propuh.
- U kampovima je smješteno oko trećine pogođenog stanovništva (nešto više od 10.000 ljudi). Oko trećine stanovništva je smješteno u prazne kampove i hotele na obližnjoj obali Jadrana. Posljednja trećina pronašla je smještaj u vlastitom aranžmanu. [↩]
- O tome je pisao i legendarni novinar Roberto Saviano, autor poznate knjige Gomorra. [↩]