Restriktivna politika koju Europska unija provodi na svojim vanjskim granicama poslužila je međunarodnom timu pravnika kao podložak za tužbu protiv Unije zbog utapanja tisuća ljudi u Sredozemnom moru. Cilj europskih politika bio je upravljanje i kontrola migracijama koje su se prevodile u sve strožu kontrolu kretanja, pri čemu je EU i sama postala generatorom osoba bez legalnog statusa.
Države članice, odnosno njihovi predstavnici u institucijama Europske unije, neusuglašene su po mnogim temama i pokušajima pronalaženja rješenja , no ne i kad se radi o “potrebi” i “nužnosti” uvođenja sve restriktivnijih mjera utvrđivanja vanjskih granica i sigurnosti. Ovdje ne govorimo o izvanrednoj mjeri koja je ovog tjedna donesena na rok od 30 dana zbog prevencije širenja virusa, premda vezano i za to postoje neslaganja, već o posljedicama i mjerama politike zatvorenih granica, čiju su nepropusnost mnogi tzv. državljani trećih zemalja itekako osjetili na svojoj koži i budžetu.
Unazad pet godina počelo se javno spominjati kršenja prava ljudi u pokretu u Hrvatskoj, prvotno se upozoravalo na nemogućnost traženja azila i kršenje principa zabrane vraćanja (non-refoulementa), odnosno pojavljuju se prvi slučajevi push-backova. Kako se pokazalo kasnije, te prakse postaju sve učestalije, brutalnije i dostižu razinu sistemskog nasilja nad osobama koje pokušavaju preći granice te dovode do smrti više od 30 ljudi. U tom periodu napisani su mnogobrojni izvještaji, objavljeni medijski sadržaji, snimke, fotografije, napisano je mnogo upozoravajućih i zabrinutih pisama, upućenih s najviših razina ljudsko-pravnih institucija i predstavničke demokracije, no situacija ne samo da se nije promijenila već je postepeno postajala bestijalnija i u fizičkom, ali i simboličkom smislu. Tako smo došli i do faze potpune normalizacije zamjena teza o tome tko je zapravo žrtva, tko je taj tko pati uz granicu i tko uopće treba imati “ta” ljudska prava. Raspravlja se koliko je sile potrebno, a ne je li ju potrebno primijeniti. Hrvatska se jest opet našla u funkciji Vojne krajine i Antemurale Christianitatis, ali nije iznimka u svojim postupcima, već je to realnost vanjskih granica EU, na kojima je od 1993. do sada živote izgubilo najmanje 36.570 osoba.
Postojanje zidova, ili pak žilet-žica postala je tako posve uobičajena vizura EU granica, a činjenica da je Hrvatska od drugih država članica ograđena njme više nikog ne uzrujava. Smrti i nesreće, koje smo do nedavno vezali za prostor Mediterana, rijeku Evros ili la Manchea, a koje se događaju svega par kilometara od mjesta gdje živimo, više ne doživljavamo kao zastrašujuću vijest.
(U)laganja i migracije
Počeci politika i praksi koje rezultiraju zatvorenim i pogibeljnim granicama u EU svoje početke vuku iz 90-ih godina, neposredno nakon potpisivanja Schengenskog sporazuma, a osnova im je da zajedničko unutarnje tržište i prostor bez graničnih kontrola može postojati samo ukoliko vanjske granice budu zaštićene. Postepeno su se donosili propisi i uspostavljale prakse koje su granice činile sve nepropusnijima za skupine koje u određenom trenutku nisu bile od interesa za EU. Zakonska rješenja i prakse koje su prije samo 20-ak godina bile nezamislive i ilegalne, neprihvatljive kako iz aspekta međunarodnih ljudsko pravnih dokumenata tako i moralno, danas se prezentiraju kao jedine, nužne i legalne. Upravo zbog ovakvih politika i praksi danas je gotovo uobičajeno koristiti sintagmu Tvrđava Europa, koja je prije samo 10-ak godina izazivala podsmijeh i bila rezervirana za radikalno lijeve, pro-imigrantske aktiviste i znanstvenike. Osim fizičkih barijera, poput zidova i žilet žica, fortifikacija se vrši i tehničkim opremanjem te propagandom. Prioritet koji Europska unija daje ovim procesima u odnosu na primjerice podizanje kvalitete života osoba koje doseljavaju u EU, govore i financijska sredstva koja se u njih usmjeravaju.
Do konkretnih brojki je teško doći zbog vrlo kompliciranih načina prikazivanja usmjerenih sredstava, iako je napravljeno nekoliko nezavisnih analiza kako bi se došlo do konkretnih brojki ulaganja, no sve sadrže napomenu kako se ipak radi o procjenama). Ono što je jasno je da je Fond za upravljanje vanjskim granicama EU u financijskom razdoblju 2007.–2013. bio tri puta veći nego iznos Fonda za izbjeglice i Fonda za integraciju državljana trećih zemalja. Budžet Fonda za azil, migracije i integraciju je u financijskom razdoblju 2014. – 2020. iznosio 3.137 milijardi eura od čega je oko 42 posto potrošeno na deportacije, a 26.4 posto na integraciju. Slično je i s planiranim sredstvima za razdoblje od iduće do 2027. godine gdje je za isti fond predviđeno sveukupno 3.1 milijarda eura, dok će za isto razdoblje budžet FRONTEX-a, Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu, iznositi 11 milijarde eura. Zadaća FRONTEX-a, samo jedne od stavki na kojoj se može pratiti trošenje sredstava za utvrđivanje Tvrđave, kontrola je migracijskih kretanja, upravljanje granicama i odgovornost za prekogranični kriminal. Mnogobrojne pritužbe i vrlo ozbiljne optužbe za kršenja ljudskih prava prilikom obavljanja tih zadaća govore o prioritetima Agencije. Jedna od recentnijih je bila odbijanje danskog osoblja Frontexa da izvrši naredbe središnjeg zapovjedništva “Operacije Posejdon” tako da 33 spašene osobe vrate u gumeni čamac i odvuku ih izvan grčkih teritorijalnih voda. Tako su Danci, uz aktiviste koji već godinama predano bilježe i izvještavaju o ovim kršenjima, počeli dokumentirati kako grčki patrolni čamci ugrožavaju živote približavanjem gumenim čamcima s ciljem protjerivanja.
Uplate i ucjene
Kontrola i upravljanje migracijama eufemizam su kojim se opisuju vrlo restriktivne politike EU. One su rezultat politika isključivanja, straha i humanitarizma. Isključivanje iz pristupa teritoriju i statusu regularnosti nepoželjnih najvidljivije je kroz proces tzv. eksternalizacije odnosno prebacivanja odgovornosti na zaustavljanje i bavljenje migracijama na zemlje izvan EU. S jedne strane EU prebacuje odgovornost na treće zemlje djelomično zbog sve težeg kontroliranja vlastitih vanjskih granica, ali i vrlo nesolidarnog i neodgovornog pristupa “daleko od očiju, daleko od srca”. Premda su ljudska prava migranata, uključujući zaštitu tražitelja azila istaknute kao ključne komponente migracijske politike, EU kroz niz različitih bilateralnih i multilateralnih sporazuma, ugovora i dogovora s državama s vrlo upitnim sustavima zaštite ljudskih prava i standarda života, prebacuje bavljenje zadržavanjima, deportacijama ili zaustavljanjima, dok im zauzvrat daje (izdašna) financijska sredstva.
Dodatno, suradnja u području migracija postavljena je i kao jedna od središnjih tema vanjske politike i međunarodne suradnje. Države s kojima EU graniči imaju funkciju buffer zone, i prisiljene su prihvatiti standarde i zahtjeve EU kako bi uopće dobile priliku ući u kandidaturu za članstvo u EU, liberalizaciju viznog režima ili pak pristup financijskim instrumentima. Potom slijede države poput Turske ili Libije, s kojima je EU sklopila dogovore neovisno o političkoj situaciji i neovisno o neprihvatljivim uvjetima koje postoje za izbjeglice i ostale migrante, a sve ne bi li ih se zaustavilo prije nego li uopće dođu do granica i teritorija EU. Sljedeći “krug” čine tzv. proizvoditeljice migracija poput Afganistana, Nigera, Nigerije, Malija i dr. čija je obveza sprečavanje migracija iz i kroz njih. Osim toga, u obzir treba uzeti i izuzetna ulaganja u tehničko opremanje granica najmodernijom nadzornom opremom i zapošljavanjem velikog broja graničnih policajaca.
Sve te politike ne bi bile moguće bez procesa koji se paralelno gura, a to je sekuritizacija migracija, koja se opravdava kao nužan i neizbježan odgovor na sve veći broj migranata, a posebno onih u iregularnom statusu. Postavljanje migracija u sigurnosnu sferu događa se zbog percepcije migranata kao potencijalne prijetnje, u prenesenom i doslovnom smislu, iz bar tri paradigme: prijetnja javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti, prijetnja političke i identitetne naravi te Drugi kao kulturna i etička prijetnja.
Od restrikcije do krize
Nazivajući dolazak velikog broja ljudi u EU 2015. i 2016. godine krizom, iskorišten je diskurzivni i simbolički potencijal vanjskih granica i otvoren neograničen prostor manipulacije osjećajem ugroženosti stanovništva u smjeru sve ubrzanijeg uvođenja restriktivnih i s ljudsko pravnog aspekta kontroverznih sigurnosnih mjera. Odgovarajući na “krizu” koju je EU kreirala vlastitim restriktivnim politikama i praksama, našli smo se u lažnoj dilemi: ili sigurnost ili ljudska prava, što je dovelo do lažne potrebe “obrane” od drugih. Uz potpunu normalizaciju sintagme “migracije i sigurnost”, solidarnost je ispala iz svih jednadžbi te se diskurs potpuno promijenio, pa su oni koji žele doći do sigurnosti, kao i oni koji se zalažu za prava ljudi u pokretu i pružaju im podršku kriminalizirani i dehumanizirani. Zanimljivost je da najveći broj osoba koji trenutno u EU boravi u iregularnom statusu, nije iregularno prešao granice već su to osobe koje su u nekom trenutku izgubile pravno određene uvjete za dobivanje legalnog statusa, čime se i sama EU svrstala među proizvoditeljice nereguliranih migranata. Politike humanitarizma ogledaju se kroz mjere prihvata i reguliranja statusa, ponajviše kroz zajednički sustav azila, koji doduše nesrazmjerno veliko opterećenje stavlja na države na periferiji štiteći centar. Sustav time postaje sve narušeniji i slabiji, te sve manje utemeljen na realnim potrebama ljudi. Ograničeni i nedostatni programi poput preseljenja tražitelja međunarodne zaštite iz trećih država u članice EU, također su blijedi pokušaji iskaza humanitarizma.
Iako je namjera ovih politika trebala biti upravljanje i kontrola migracija, što je samo po sebi pogrešna premisa, služila je kao opravdanje za uvođenje restrikcija. S obzirom na situaciju koju možemo pratiti na granicama EU i u državama s kojima EU ima sklopljene ugovore, razvidno je da su jedini rezultat ugrožena ljudska sigurnost i životi. Naime, niti su migracijska kretanja regulirana u smislu da oni koji trebaju sigurnost imaju mogućnost sigurnog i legalnog dolaska do nje, ne mogu regulirati svoj status, ili zatražiti azil odnosno zaštitu. Zbog vrlo proste činjenice kako migracije nije moguće zaustaviti, ovakve politike i prakse EU potpuno su promašene i sve udaljenije od održivih i pravednih rješenja.
Kao što je bilo navedeno na početku, mnoge od praksi koje se sustavno i dokumentirano provode na vanjskim granicama još uvijek predstavljaju kršenje prava iz mnogobrojnih međunarodnih i domaćih dokumenata, pa je tako nedavno međunarodni tim pravnika tužio EU Međunarodnom kaznenom sudu optužujući ju za zločine protiv čovječnosti koji su rezultat njene migracijske politike na Sredozemlju. U dokumentu na 245 stranica ovaj tim pravnika tvrdi da je EU odgovorna za smrti tisuće migranata koji su se utopili u Sredozemlju prilikom bijega iz Libije, a što je izravna posljedica eksternalizacije migracijskih politika. Proces i presuda, s kojim god ishodom završila, mogla bi biti prekretnica za primjenu sustava ljudskih prava kakvog poznajemo.