Hrvatska se politička scena nalazi u zanimljivom paradoksu: desetljećima se već demokracija izjednačava s višestranačjem, a nijedna nova politička opcija, uključujući cijeli spektar, ne želi biti stranka. Boris Postnikov secira taj paradoks.
Čudna stranka čudnog imena – Stranka s Imenom i Prezimenom – novi je marketinški projekt Borisa Maleševića, čovjeka koji još od početka devedesetih stvara sasvim atipične političke kampanje: samo u posljednjih nekoliko godina brendirao je „”vjerodostojnog” Andreja Plenkovića i “karakternog” Zorana Milanovića, potpisavši usput sjajnu “interaktivnu” kampanju SDSS-a za evropske izbore “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?”. I posve neovisno o tome kako će novoosnovana Stranka s Imenom i Prezimenom proći na idućim izborima za parlament, očigledno je ponovno uspio: mediji više pričaju o njenom neobičnom nazivu nego o krajnje predvidljivom programu, koji po tko zna koji put niže floskule o borbi protiv korupcije, potrebi poticanja privatne inicijative i nužnom smanjenju poreza za poduzetnike.
Štoviše, više se priča o čudnom imenu stranke, nego o tome koliko je stranka čudnog imena sama čudna: prema riječima jednog od pokretača, saborskog zastupnika i gradonačelnika Vrgorca Ante Pranića, ona naime neće biti “samo još jedna stranka u Hrvatskoj”, nego “zajednički alat nekih stranaka, ali i niza relevantnih pojedinaca” koji će u partiji sudjelovati bez stranačkog aktiviranja. “Imena osoba koje sudjeluju u radu naše političke opcije nisu ujedno i imena samih formalnih članova”, razjašnjava Pranić, “jer mnogi od njih će i dalje ostati neučlanjeni u samu stranku”. Ukratko: u stranci čiji su osnovni politički kapital imena i prezimena njezinih ključnih ljudi – ako smo dobro shvatili – ključni su ljudi koji svoje dobro ime i prezime temelje na tome što ne žele biti članovi nijedne stranke.
A da čitava stvar bude još bizarnija, među svim tim Imenima i Prezimenima samo su dva relativno poznata: ono Dalije Orešković, koja je već stigla spektakularno slupati liberalni projekt stranke START, i ono Ivice Relkovića, političkog analitičara koji je prije nekoliko godina projektirao prikriveno klerikalnu političku konstrukciju poznatiju kao Most. Što se dakle dublje čeprka po koncepciji Stranke s Imenom i Prezimenom, to konfuznije ona djeluje, a što se stranka konfuznijom doima, to je veći uspjeh Borisa Maleševića: ideološki i strateški rusvaj uspio je medijski oblikovati u naizgled suvislu političku poruku, potpuni izostanak sadržaja prikriti viškom brendiranja i naposljetku sasvim zgodno pozicionirati novopokrenutu partiju kao jedinstven, prepoznatljiv i lako pamtljiv proizvod na stranačkom tržištu. Na prvi pogled, stvar funkcionira. Već na drugi, međutim, postaje jasno da je Stranka s Imenom i Prezimenom manje zanimljiva po onome što je navodno čini unikatnom, a mnogo je interesantnija po tome što iznova reproducira otrcane obrasce hrvatskog stranačkog života.
Ne želim, ali moram
Jer evo, recimo, jednog odnedavnog političara koji je karijeru izgradio na estradnom pro(ka)zivanju čudnih ljudi čudnog imena: jedva par dana prije osnivanja Stranke s Imenom i Prezimenom, u Zagrebu je predstavljen Domovinski pokret Miroslava Škore. I osim ritualnog radikalnog desničarenja, koje podrazumijeva sve dostupne oblike diskriminacije u skladu sa zahtjevima većinske religije i naroda, između Domovinskog pokreta i Stranke s Imenom i Prezimenom skoro da nema većih razlika. Škorin program? Antikorupcija, poticanje poduzetništva, porezna relaksacija: “Instrumenti za suzbijanje korupcije nisu prikladni”, upozorio je na inauguralnoj pressici, zaključivši da “razvoj gospodarstva valja temeljiti na privatnoj inicijativi” i da “smanjenjem poreznih opterećenja država može doprinijeti zacrtanim gospodarskim ciljevima”. Škorina marketinška strategija? Oslanjanje čitavog političkog projekta na vlastito Ime i Prezime. Škorina politička taktika? Jasno distanciranje od stranačkog sustava: “Ne osnivam stranku jer želim, već zato što moram”, opravdavao se novinarima. Uostalom, zato mu se partija i ne zove “stranka”, nego “pokret”: baš kao da su masovni politički pokreti nešto što se lansira s press-konferencija, uz prigodnu podršku menadžera i krupnih kapitalista.
Otpor prema standardnoj stranačkoj organizaciji jednako je jak i na suprotnoj strani političkog spektra, tamo gdje su programi daleko suvisliji, promišljeniji i progresivniji. Municipalni projekt Zagreb je naš, recimo, pokrenut je kao inkluzivna “platforma”, a partija pod tim imenom osnovana je potom isključivo zato što bez stranačke registracije nema kolektivnog sudjelovanja na izborima: sličan put proći će kasnije i Možemo!, svojevrsna ekstenzija čitavog projekta na nacionalnu razinu. I Radnička fronta je na svojim stranicama nedvosmislena: “RF je samo uvjetno rečeno ‘stranka'”, poručuju. “Mi smo organizacija/pokret kojoj je samo jedan od vidova djelovanja i sudjelovanje na izborima, ali koja se nema namjere baviti pukim politikantskim elektoralizmom.“”
U prvom slučaju, klasičan stranački ustroj bio je smetnja uključivanju što šireg kruga ljudi u izgradnju političkog projekta, u drugom je riječ o tome da se sudjelovanje onih koji su već članovi organizira direktnodemokratskim metodama: u obje verzije, distanca spram standardnog stranačkog profila ima mnogo više veze s političkim ciljevima i tradicijama unutar kojih se ove političke organizacije razvijaju nego što je to slučaj kod Škorinog populističkog odmaka od postojećih stranaka ili kod ispraznog brendiranja Stranke s Imenom i Prezimenom. Pa opet, obje lijeve opcije se na kraju krajeva uklapaju u trend koji hrvatskom politikom vlada posljednjih godina. A taj se trend sastoji u osnivanju stranaka kojima je zajedničko to da zapravo ne žele biti stranke, u konstruiranju paralelnih platformi i pokreta, u vođenju dvostrukog političkog života. Hrvatskom reprezentativnom demokracijom, ukratko – barem od vremena velike ekonomske krize – vlada partitofobija.
Paradoks demokracije
Dosta nezgodna činjenica, s obzirom na to da su partije – već prema uvodnoj rečenici Zakona o političkim strankama, koji je uz manje promjene na snazi još od 1993. godine – ni manje ni više nego “izraz demokratskoga višestranačkog sustava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske”. Važnost višestranačkog sustava tolika je da ga se već 30 godina defoltno poistovjećuje s postojanjem demokracije, iako je narod ovim područjima prvi put doista zavladao još prije 75 godina, pobijedivši u Narodnooslobodilačkoj borbi. Moguće da je baš u tome dio problema: od federativne i socijalističke države koja je tada nastala ova aktualna naslijedila je toliko toga – vladavinu naroda, republikansko uređenje, teritorijalne granice, decenije modernizacije – da se višestranački politički sustav, uz uvođenje kapitalističkih društvenih odnosa, čini jedinim za što je sama zaslužna. A ni jedno ni drugo, evo, ne stoje baš najbolje.
Nije, zapravo, ni sasvim slučajno to što se današnja partitofobija počela širiti prije desetak godina, u vrijeme kada se krah lokalnog sanaderovskog koruptivnog modela preklopio s krahom globalnog “slobodnotržišnog” kapitalizma: masovni bijes spram stranačkih “uhljeba”, koruptivne partitokracije i HDZ-SDP-ovskog duopola izrastao je upravo iz toga preklapanja. A njegov su val brzo zajahale dvije do sada najuspješnije anti-stranačke stranke: Relkovićev Most, izvorno predstavljen kao labava antikorupcijska koalicija nezavisnih lokalnih lista, i Živi zid, sagrađen na uličnom otporu recesijskim deložacijama, koji se na svojim stranicama i danas predstavlja prvenstveno kao “aktivističko-politički pokret”, pa tek onda kao stranka.
Ali evo paradoksa: dok ulazak svake nove stranke u političku arenu podrazumijeva prethodno ritualno distanciranje od stranačkog statusa, prema anketama popularnosti duopolni giganti HDZ i SDP ostaju nedodirljivi. Posljednji rezultati istraživanja CRO Demoskop – koje će, doduše, izvanredno stanje masovne opasnosti od koronavirusa vjerojatno uskoro promijeniti – HDZ-u daju 26,7 posto glasova potpore, a prvoplasiranom SDP-u čak 29,3. Da stvari po anti-stranačke stranke budu gore, monolitni HDZ je na upravo završenim unutarpartijskim izborima pokazao da je ipak sposoban za kakvu-takvu unutarstranačku elektoralnu demokratizaciju. Primjer SDP-a još je pogubniji: prvo mjesto popularnosti drži socijaldemokratska partija koja sa socijaldemokracijom odavno nema ni najdiskretnijeg dodira, kadrovski devastirana postava oportunih karijerista s političkim klaunom na mjestu predsjednika, ekipa odavno lišena promišljenijeg ideološkog okvira ili suvislijeg programa, koju na okupu silom slijepe inercije drži još samo činjenica da, eto, igrom slučaja nisu HDZ. Imaju, međutim, ono što ima i vladajuća partija: izgrađenu stranačku organizaciju, dugogodišnje iskustvo rada na terenu, gustu mrežu lokalnih ogranaka, razrađene metode agitiranja i organiziranja. Uostalom, i najveći dosadašnji uspjesi anti-establišmentskih igrača, Živog zida i Mosta, pretpostavljali su mukotrpan terenski angažman aktivista i već postavljenu infrastrukturnu podlogu nezavisnih lista.
Otprilike pola godine uoči idućih parlamentarnih izbora, dok u politički prostor jedna za drugom ulaze nove anti-stranačke stranke, čini se da je to jedna od ključnih pouka anketnih istraživanja. Jer partitofobija, s obzirom na dugotrajnu dominaciju najvećih stranaka, može biti razumljiva. Ponekad, kao u slučaju lijevih platformi i organizacija, ona čak ima političkog rezona. Ponekad, kao u slučaju desničarskih populističkih pokreta, naprosto je opasna. Ponekad, kao slučaju one čudne stranke čudnog imena, teško da znači nešto više od marketinškog pozicioniranja. Ali – kada se podvuče posljednja linija – bez dobro razrađene partijske organizacije, čvrste strukture i svakodnevnog terenskog rada izgleda da, barem za sada, nema ozbiljnijeg političkog uspjeha.