Dok koronavirus neprestano puni medijske stupce, odavno više nije vijest da ljudi svakodnevno umiru od bolesti za koje desetljećima postoje lijek i cijepivo. To je valjda objektivna ekonomska stvarnost.
Skoro svake godine dolazi nam vijest o širenju nove bolesti čije ime zvuči dovoljno egzotično da zastraši hipohondarski dio populacije, a dovoljno ekstravagantno da nasmije sve širu skupinu cinika. Ako se suzdržimo od obje sklonosti, možemo primijetiti da pojava koronavirusa ne bi trebala izazvati paniku, ali ipak predstavlja dovoljno ozbiljan problem. Na razini pojedinaca, ma koliko broj umrlih bio relativno malen u odnosu na broj oboljelih, tužno je što nesretni ljudi umiru zbog virusa koji do ove godine praktički nije postojao.
Na razini šire zajednice, prilično je zabrinjavajuće što pojava virusa dovodi do potpune socijalne izolacije (u Kini) ili do pojave nepovjerenja, straha i agresije koji se nadovezuju na ranije rasističke stereotipe (van Kine). No u političkom smislu najzanimljivija je još šira razina. Suzbijanje širenja bolesti i pronalaženje cjepiva ili lijekova nisu mogući bez široke, skupe i koordinirane akcije na globalnom teritoriju. Za to su sposobne i odgovorne samo velike političke organizacije kao što su države i međudržavne organizacije. No pojava medicinskog izvanrednog stanja i ovaj je put razotkrila političke rupe u tim organizacijama.
Nužnost koordinirane akcije
Ova varijanta koronavirusa, CO-VID-19, na papiru nije mnogo opasnija od obične gripe. Virus uzrokuje upalu pluća, a njegova smrtnost je nešto veća od 1% dok je sars imao smrtnost od oko 10%. Problem je što se ovdje ne radi o bakterijskoj upali, koja se liječi antibioticima, nego virusnoj koju je moguće samo odležati. Uz to riječ je o dosad neviđenoj varijanti virusa za koju ne postoji cjepivo, niti se u kratkom roku može razviti. Stoga su ljudi izloženi na nemilost virusu koji se širi ljudskim kontaktom i relativno lako – u manje od mjesec dana u Kini je unatoč mjerama opreza zaraženo skoro 70.000 ljudi, a umrlo ih je više od 1.600. U najvećoj opasnosti su ljudi slabijeg imuniteta – djeca, stariji i već oboljeli ljudi. U tom smislu virus udara na zdravstvene sustave jer u bolnice dovodi ogroman broj pacijenata, ali i zato što napada upravo one ljude koji nisu adekvatno zaštićeni unutar postojećih sustava.
Čak 99% zabilježenih slučajeva je u Kini, no s obzirom na globalnu protočnost ljudi teško je očekivati da će se širenje zadržati unutar kineskih granica. Stoga se već sad postavlja pitanje koje političke mjere mogu na nacionalnoj i međunarodnoj razini zaustaviti virus. Na načelnoj razini, prijedlozi rješenja sežu od liberalne vjere u slobodno tržište do lijevog poziva na zajedničku internacionalnu politiku. Za početak, prilično je jasno da tržišni medicinski sustav neće riješiti problem. Kako objašnjava Leigh Phillips na Jacobinu, tržište se neće ozbiljno baviti koronavirusom jer mu se to ne isplati. Ulaganje u razvoj cjepiva i lijekova je skupo, broj potencijalnih kupaca relativno malen, a tu je i ekonomski rizik da će se širenje bolesti zaustaviti prije otkrića cjepiva i lijekova (kao u slučaju sarsa). Stoga od slobodnog tržišta možemo očekivati vrlo malo – kao i inače kad se radi o ispunjenju osnovnih ljudskih potreba.
S drugog političkog pola detektira se potreba za jačom internacionalnom politikom. Slavoj Žižek na temu virusa zaključuje: “Jedno je sigurno: izolacija, novi zidovi i karantene neće riješiti stvar. Puna bezuvjetna solidarnost i globalno koordinirana reakcija su nužni, novi oblik onoga što se nekad zvalo Komunizam.” Na sličnom tragu (ali s manje izraženim lijevim žarom) je i Tedros Adhanom Ghebreyesus, direktor WHO-a, kad kaže da “se svijet mora probuditi i shvatiti da je ovaj virus najveći javni neprijatelj”. Da bi se cjepivo razvilo u 18 mjeseci, Ghebreyesus ističe da znanstvenici iz svih zemalja trebaju početi otvoreno dijeliti svoje podatke i saznanja, “na principima poštenja i jednakosti”. Ukratko, kad bi se u istraživanju odbacio princip profita, a u političkom donošenju odluka zanemarile razmirice između država, mogao bi se lako riješiti problem. No da bi se takva politika mogla realizirati, morala bi doista postojati zajednička potreba različitih država, i to toliko drastična da bi ekonomski liberalne vlade morale pristati na ovakav model. Dok je 99% zaraženih još uvijek u Kini, ta potreba ne postoji.
Kineski odgovor
Bez jasne potrebe za novim pristupom ovom problemu, svaka država zapravo vodi svoju uobičajenu politiku, pokušava zadržati status quo i nada se da će opasnost nestati sama od sebe. Kineska vlada je odlučila izvanrednim, “ratnim” mjerama lokalizirati opasnost i zaštititi ljude u ugroženim područjima. Riječ je o prilično drastičnim mjerama koje na ovolikoj populaciji može provesti samo strogo centralizirana država s potpunom kontrolom nad građanima. Kina je produžila praznike, prometno izolirala ugrožene gradove (u kojima je zadržano 60 milijuna ljudi), ograničila javni život, a u te gradove dovodi liječnike, prilagođava postojeće objekte i gradi nove bolnice (poput bolnice Huoshenshan s 1.000 kreveta koja je izgrađena u deset dana). Uz to režim je uveo niz fiskalnih mjera kako bi umanjio učinak zaraze na kinesku ekonomiju.
Iako se radi o nizu velikih i drastičnih koraka, ova politika je ipak privremena jer računa prvenstveno kako u najvećoj mjeri smanjiti širenje štete, uz nadu da će se bolest sama od sebe ugasiti (što je moguće s dolaskom ljepšeg vremena). Teško je procijeniti je li ta politika uopće kratkoročno efikasna – ne možemo znati je li rast broja zaraženih doista usporen, no u svakom slučaju broj bolesnih građana i dalje se povećava, a ovaj tjedan bi se s godišnjeg odmora u Kinu trebalo vratiti još sto milijuna ljudi što može dovesti do novog rasta. Ako će se politika provoditi u dužem roku, onda ona zahtijeva iznimno strpljenje i povjerenje svih građana koji moraju pristati na izolaciju od drugih mjesta, ali i drugih ljudi unutar vlastitog prebivališta. Može se naslutiti da to povjerenje nije snažno.
Građani su javno artikulirali svoje nezadovoljstvo nakon smrti Lija Wenlianga, liječnika koji je prvi javno upozorio na virus da bi potom završio u zatvoru zbog širenja dezinformacija i remećenja javnog reda i mira. Čini se da sve veći broj ljudi smatra da je vladi najvažnije prikriti razmjere problema i zadržati svoju moć, o čemu svjedoči značajan broj objava nezadovoljnih Kineza u stranim medijima koje ni dosad stroga kineska cenzura nije uspjela potisnuti. Otpor građana realno je očekivati u Hong Kongu gdje je lokalna populacija već godinu dana u otvorenom sukobu s kineskim režimom, no moguće je da se pojavi i u drugim mjestima. Hoće li i koliko dugo Kinezi pristajati na širenje i produženje izvanrednih mjera? I što će režim napraviti u slučaju otpora? Ako širenje bolesti potraje, u Kini bi tako mogle eskalirati dosad potisnute društvene tenzije što bi možda moglo dovesti do nekih političkih promjena, ali i dalje će ostati pitanje što učiniti s virusom.
Smrt od manje opasnih bolesti
Ostale države, u kojima je virus mnogo slabije prisutan, koncentriraju se primarno na to kako da spriječe dolazak potencijalno zaraženih ljudi na svoj teritorij i time unutar vlastitih granica zadrže status quo. Zbog političke distance između Kine i ostatka svijeta trenutno nije realno očekivati stvaranje međunarodne platforme, a uz to je teško znati jesu li istiniti podaci koje kineski režim iznosi o broju oboljelih i njihovim lokacijama. No ovaj slučaj je ukazao i na kulturnu distancu između Kine i svijeta, o čemu svjedoče i sramotni rasistički ispadi u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji, ali još više relativna hladnoća šire javnosti u istim zemljama. Kad bi New York ostao prometno odsječen i ispražnjenih ulica, to bi vjerojatno postao glavni globalni problem, a građani diljem svijeta bi pozivali na solidarnost i pomoć ugroženom SAD-u. Takvi prizori iz Wuhana, koji je veći od New Yorka, ne prizivaju značajnu empatiju. To govori o kulturnoj izoliranosti Kine, ali i o izoliranosti Zapada koji se slično odnosi i prema izbjeglicama s Bliskog istoka. Dok god se ljudi na Zapadu solidariziraju samo sa svojim sunarodnjacima (ili onima koje smatraju kulturno bliskima), zapadne vlade moći će slobodno postupati kao da ih se “vanjski” problemi ne tiču. Stoga ne možemo očekivati niti “internacionalni komunizam”, niti snažniju međunarodnu suradnju znanstvenika. Pa je tako i istraživanje cjepiva geografski rascjepkano: kineski znanstvenici javno su objavili dostupne podatke o virusu, a nekoliko privatnih i javnih timova “međusobno se natječe” tko će prvi razviti cjepivo.
Naravno, ni Hrvatska neće promijeniti svoju zdravstvenu ni vanjsku politiku. Zašto i bi kad se nalazi u relativno komotnoj situaciji? Sadašnji tijek događaja pokazuje da se naš zdravstveni sustav odlično nosi s virusom od kojeg boluje nula ljudi u zemlji. Kad bi do značajnog širenja bolesti došlo, država bi se s obzirom na infrastrukturu i osoblje našla u golemim problemima, ali jednako kao i velik broj drugih zemalja, što bi barem poslužilo kao dobar alibi. U tom smislu egzotični koronavirus (u Hrvatskoj i drugdje) ne samo što neće potaknuti sustavnu promjenu, nego i služi kao korisno odvraćanje pažnje od činjenice da se zdravstveni sustavi trenutno ne mogu nositi ni s poznatim i “manje opasnim” bolestima. Recimo, u Hrvatskoj je prošle sezone registrirano 61.080 slučajeva gripe, službeno je dojavljeno 117 smrtnih ishoda, no pretpostavlja se da od obične gripe godišnje u Hrvatskoj zapravo umire oko 500 ljudi, što nije čak ni medijska vijest, a kamoli javni problem. U SAD-u je od listopada 2018. do sredine veljače 2019. zabilježeno da je 35,5 milijuna ljudi imalo gripu, tek 16,5 milijuna je otišlo liječniku, a 34.200 ih je umrlo. Ovi podaci pokazuju da se zdravstveni sustavi liberalnih zemalja nisu u stanju adekvatno nositi ni s osnovnim bolestima, a tome je tako jer im naprosto nije prioritet omogućiti svim ljudima temeljnu zdravstvenu zaštitu.
Izvanredni koronavirus i svakodnevne zdravstvene boljke stoga su čvrsto povezani. Sjetimo se da koronavirus najjače pogađa upravo one ljude koji su ionako u lošem zdravstvenom stanju. Imajmo na umu i da zemlje koje nemaju javno zdravstvo ni na vlastitom teritoriju neće zagovarati javnu zaštitu na globalnoj razini. Stoga borba protiv koronavirusa nije pitanje tek internacionalne sloge državnih vlada, nego i borbe za sustav javnog i svima dostupnog zdravstva u svakoj pojedinoj državi. Neka to ostane pouka i jednom kad koronavirus završi u hibernaciji. Ma koliko bilo strašno što ljudi umiru zbog dosad neviđenih virusa, još je jezivije što daleko veći broj umire od bolesti za koje desetljećima postoje cjepiva i lijekovi.