U Hrvatskoj se malo pažnje pridaje političkim situacijama u zemljama u koje ovdašnji radnici emigriraju u posljednje vrijeme. Dakako, s izuzetkom Njemačke. Druge zemlje, pogotovo Irska, ne smatraju se isuviše politički intrigantnima. Zapravo se pretpostavlja da je tamo politika nebitna i da baš zbog tog razloga hrvatski radnici i odlaze tamo. Tržište je slobodno, ekonomska aktivnost se odvija “normalno”, bez upliva politike, i Irska zapravo predstavlja model kojem treba težiti. I recept po kojem bi te radnike zadržali ovdje.
Međutim, nedavni parlamentarni izbori u Irskoj su pokazali da situacija baš i nije tako jednostavna. Drugim riječima, učinci tih silnih ekonomskih uspjeha koji su privukli i naše radnike nisu baš pravedno raspoređeni. To je pokazao rezultat Sinn Féina koji je postao relativni pobjednik izbora i tako prekinuo polustoljetni duopol koji su činile centrističke stranke Fianna Fáil i Fine Gael. Dakle, Irci očito znaju nešto o životu u svojoj zemlji što mi ne znamo. No, taj rezultat nije spriječio bombastične naslove.
Tako je Večernji list uz pomoć neovisnog analitičara Damira Novotnyja najavio da bi pobjeda ljevičarskih republikanaca i njihov eventualni ulazak u vladu mogao značiti povratak hrvatskih radnika iz Irske jer će im život postati preskup. Ako ne baš i povratak, onda zasigurno destimulacija onima koji su možda namjeravali otići. Premda je u tekstu i u izjavi Novotnyja stvar nijansiranije predočena, opreme sugeriraju jednostavan zaključak: ljevičari će povećati poreze i Hrvati će se vratiti u domovinu. Eto rješenja za demografsku krizu: pobjede ljevičara u zemljama u koje Hrvati emigriraju.
Međutim, strah od porezne presije koju bi dolaskom na vlast provodio Sinn Féin možete imati jedino ako vjerujete propagandi irskog udruženja poslodavaca. Program na kojem su dobili izbore daleko je od bilo kakve radikalne fiskalne odmazde. Zasniva se upravo na pomoći običnim radnicima koje čine i Hrvati i koja bi život trebala učiniti jeftinijim, a ne skupljim. Najavili su snižavanje i zamrzavanje renti stanova koje su odletjele u nebo i jedu većinu radničkih prihoda. Što se tiče stambene politike, u program je uvrštena i masovnija izgradnja javnih stanova kako bi rješenje stambenog pitanja manje ovisilo o tržišnim prioritetima. Također, najavili su svojevrsni rebalans poreznog opterećenja: manji porez na dohodak bi plaćali oni s najmanjim dohotkom, a taj bi se manjak prihodovnih proračunskih sredstava nadoknadio povećanjem poreza za najviše platne razrede.
U programu navode i da će starosni prag za mirovinu vratiti sa 67 na 65 godina, kao i da će poraditi na poboljšanju i dostupnosti socijalne i zdravstvene skrbi. A da tu ničeg radikalnog nema potvrđuje i namjera da se ne mijenja porez na korporativnu dobit koji trenutno iznosi tek 12,5% te da se ostvaruje proračunski suficit. Jedino što traže jest da sve multinacionalne kompanije taj porez stvarno i plaćaju, a ne da im se izlazi u susret s brutalnim i ilegalnim olakšicama kao što je slučaj s Appleom i Googleom. Dakle, ne da nema nekakve nacionalizacije nego nema ničega što bi “ugrozilo” slobodno tržište. Doslovno se samo zahtijevaju transparentnost i pravednija raspodjela poreznog opterećenja dohodaka.
Međutim, dobro istrenirano anti-uhljebničko uho odmah vidi problem i interese hrvatskih radnika u Corku izjednačava s interesima najmoćnijih svjetskih korporacija. Iako ni njihovi interesi nisu ugroženi. Program Sinn Féina s isključivo zasniva na olakšanju života običnim radnicima. Među njima i Hrvatima. Vratiti ih nazad može samo daljnje divljanje “slobodnog tržišta”, a ne relativno skromni zahtjevi za pravednijom raspodjelom bogatstva.